Direktor tvrtke Omega software Saša Stublić u intervjuu za rep.hr objasnio je kako sustav edukacije u Hrvatskoj ne nudi dovoljno primjenjivih znanja, a smatra i kako je timski rad izuzetno važan zbog čega nakon sportskih predavača u tvrtku misli dovesti i vojne.
Kako ste došli u Omega software?
Bio sam u partnerskim odnosima sa suvlasnicima, te sam došao 2003. godine pripajanjem moje tadašnje startup tvrtke.
Ako se dobro sjećam, jedna od djelatnosti prethodne tvrtke bile su i računalne igre?
Da, kad je u pitanju bivša tvrtka, najponosniji sam na njezin financijski najneuspješniji projekt – multiplayer igru Dominance. Još danas postoji fan club te igre, a grupa entuzijasta je sve prepisala na linux i opet pokrenula igru.
Čime se Omega software sve bavi?
Tvrtka izrađuje širok spektar poslovnih rješenja za svoje poslovne partnere. Dva ključna područja za koja smo specijalizirani su uredsko poslovanje koje je fokusirano na državnu upravu i ERP koji je fokusiran na privatni sektor.
Što biste istaknuli kao trenutak koji je bio presudan za razvoj tvrtke?
Mislim da nema niti jednog takvog događaja, sve je išlo postepeno, ali ako moram istaknuti jedan, onda bih možda izdvojio suradnju s M-SAN Grupom, koja je bila najveći driver za mnoge dobre i loše stvari koje su se kasnije događale. M-SAN je toliko brzorastuća tvrtka da je informatičko praćenje njihovog poslovanja bio izvrstan test limita i sposobnost naših ljudi i općenito tvrtke.
Niti su nam padali novci s neba, niti su svi projekti išli bez problema, ali je konačan rezultat ispao jako dobar.
Gdje sve danas poslujete?
Primarno u Hrvatskoj, u kojoj obavljamo 90 posto poslova, a polako se širimo i na istok, najviše u BiH.
Je li moguće očekivati dalje širenje?
Kad iskoristimo prostor moramo se širiti – i to na istok, rijetki uspijevaju nešto plasirati na zapad. Objektivno, razina kvalitete poslovanja je vani veća i to će biti glavna opasnost ako Hrvatska uđe u EU.
Što mislite o poreznim opterećenjima? Neki direktori (poput Ante Mandića iz tvrtke IN2) u više su navrata istaknuli kako je porezno opterećenje Hrvatsku čini nekonkurentnom.
Ne bih rekao da su nama porezi toliki problem, koliko bih htio promjenu sustava edukacije.
Visoko školstvo bi trebalo biti primjenjivije
Što je problem s edukacijom?
Visoko školstvo bi trebalo biti primjenjivije, a manje akademsko, a ni seminari i tečajevi nisu zadovoljavajuće kvalitete. Jako malo se oslanjamo na certifikate, jer ne znače previše.
Znači li to da previše vremena trošite u edukaciji novih ljudi?
Kad imate iskusne profesionalce, raskorak između njih i novih zaposlenika se povećava jer sve bitno dajete profesionalcima, no tome smo prilično dobro doskočili. Uveli smo sustav mentorstva u tvrtki, pa seniori imaju određenu kvotu sati koju moraju provesti s juniorima i to je pravi put za održivost tvrtke.
Postavljate li im neke uvjete za ostanak u tvrtki s obzirom na vrijeme potrošeno za njihovo educiranje?
Ne, tako nešto bilo bi nerealno i nemoguće. Zaposlenik će ostati u tvrtki dok mu je dobro, tvrtka će ga htjeti dok je dobar. Čak i kad bi bilo zakonski izvedivo, to ne bih želio napraviti jer bih dobio čovjeka kojeg veže ugovor, a koji ne želi raditi i dati svoj maksimum.
Radi se i o uvjerenju, jer kad ljudima pružite znanje i iskustvo, oni ostaju zbog zahvalnosti, ali i interesa.
Vratimo se edukaciji. Što bi unaprijedilo sadašnji sustav u državi?
Kod škola u inozemstvu većina predavača ima praktično iskustvo, rade se projekti, posjećuju se tvrtke kako bi se osjetilo kako je raditi u timu i na projektima.
Nije problem u tome što se na faksu ne nauči ništa o platformi koju koristi Omega software, već je najveći šok to što studenti ne znaju kako posao funkcionira iz dana u dan. Kako gurati neku priču od početka do kraja.
Najveća iznenađenja sam doživio upravo na početku u suradnji s ljudima u timu i načinu na koji timovi funkcioniraju.
Koliko je bitna stručnost, a koliko osobine pojedinca?
Stručnost u području ne kotira mi visoko, važniji je profil ličnosti. Teško je opisati kakav je sklop potreban, ali znam tko je u firmi dobar, tko je super, tko najviše pomaže, pa onda tražim ljude slične postojećima. Svaki projekt nam je timski orijentiran, svojevremeno smo zvali Ratka Rudića (izbornika vaterpolo reprezentacije op.a.) koji nam je opisao kako je to upravljati i motivirati olimpijski tim iz dana u dan.
Knjige na tu temu nisu realne, pišu ih idealisti, a u stvarnosti uvijek postoji pozitivna i negativna strana.
Mi u firmi imamo i kazne i nagrade. Iako znam da se neki teoretičari ne bi složili s takvim pristupom, no isto vrijedi kod odgoja djece pa tako i u npr. sportu. Svaka vrhunska performansa u sportu je nagrađena, a svaki gaf je kažnjen. To kao tema ne bi smio biti tabu.
Potcjenjuju se različiti menadžerski stilovi
Kakve nagrade i kazne primjenjujete? Financijske?
I financijske vrste, ali najučinkovitije je kad se ukaže pozornost ljudima. Nikad ne kažnjavamo dobronamjerne, ali neuspjele pokušaje (oni ponekad zaslužuju i nagradu!), nego nemaran rad.
Kakav ste direktor? Kakav je vaš odnos prema zaposlenicima?
Sve što ja odgovorim bilo bi subjektivno, to bi trebalo pitati moje suradnike. Gnjavim ih vjerojatno, ali oko kvalitete rada. Volim misliti da se brinem za njih.
Zapravo je sporedno koji je moj odnos i kako ga oni percipiraju, bitno je kakav je tvrtkin odnos prema djelatnicima, jer je limitirana količina vremena koju ljudi provedu u interakciji sa mnom.
Što biste preporučili drugima koji imaju tvrtke? Sigurno ima stvari koje ste shvatili u nekom trenutku u karijeri i zapitali se zašto ih prije niste tako radili.
Svaki dan mi se čini da jučer nisam imao pojma što radim (smije se). Ne znam što bih rekao… Mislim da je bitna izgradnja tima. Mi smo svašta prolazili, razne treninge.
Team buildinge?
Da, u početku kao odmor, poslije drugi modus – prestali smo sa zadacima na otvorenom i radimo ciljane team buildinge s rješavanjem poslovnih problema. Odemo negdje na dva dana, ali ne na vanjski prostor. To je ispalo super, ljudima se svidjelo, tvrtki je bilo korisno.
Ako na jednom projektu radi sedam ljudi koji loše surađuju trebat će im 300 sati, no ako dobro surađuju trebat će im 50.
Išli smo i na predavanja poznatih trenera – Lina Červara, Joška Vlašića, a nakon ljudi iz sportskih krugova sad pokušavamo dovesti i one iz vojnih krugova. Ljudi koji imaju iskustvo i naobrazbu iz vojnih krugova u businessu imaju prednost.
Podcjenjuju se različiti menadžerski stilovi, zna se u kojoj situaciji treba koristiti demokratske, a u kojoj autokratske. Kad je u pitanju inovativnost, potrebna je demokracija, kad je u pitanju kriza na projektu, demokracija je samoubojstvo.
ZADNJIH OSAM INTERVJUA NA REP.HR:
    |
    |
