Prošli mjesec konačno mi se ispunila davna želja da otputujem u London.
Još kad sam kao klinac upisao tečaj engleskog jezika napunili su mi glavu pričama o Trafalgar squareu i Houses of Parliament, postala su to za mene mitska mjesta na onoj listi koju svi mi imamo negdje: „stvari koje moram napraviti prije nego što umrem“. Do sada su neke druge stvari s te liste imale prioritet, ali kako svijet sve više postaje globalno selo, padom cijena avionskih letova, padom tečaja funte i sličnim efektima, konačno je došao trenutak da pokraj te stavke na listi stavim kvačicu.
Usput budi rečeno, jedan savjet: bez obzira na svu tehnologiju, čovjek još uvijek ne vlada u potpunosti svojom sudbinom i ne odlučuje sam kada će skinuti neku stvar s popisa. Za to ipak trebate konzultirati veliko vijeće islandskih vulkana. Tako je u travnju ove godine jedan od njih odlučio ejakulirati oblak vulkanske prašine. Naveo bih mu ime, ali, iskreno rečeno, nikada nisam točno naučio kako se zove niti kako mu se točno ime izgovara. To samo po sebi ne bi bio neki događaj, da taj oblak prašine nije završio ravno u licu aviona za kojeg smo imali kupljene karte. Rezultat na poluvremenu: vulkan 1, četvero-ljudi-koji-se-ipak-pojavljuju-u-utorak-na-radnom-mjestu-umjesto-da-su-na-godišnjem-odmoru 0. Par mjeseci kasnije, nakon lavovske bitke sa zračnim prijevoznicima i londonskim turističkim radnicima, u ponovljenomo susretu, dobili smo meč.
O samom Londonu moglo bi se puno toga napisati, no, na žalost, moja stručnost u umjetnost i arhitekturi nije mnogo veća od prosjeka ljudi tehničkog obrazovanja: komentari mi se svode na proste rečenice tipa „vau, kako je ovo dobro“. Stoga ću napisati par riječi o rezultatu jednog drugog turističkog razgledanja, onog zemlje koja ima ravno dva puta veći BDP po glavi stanovnika od Hrvatske. Ako želite slikoviti opis te činjenice, mogao bi izgledati nekako ovako: dok vi oberete jedno stablo jabuka, napravite završni račun za jedan obrt ili napravite jednu web stranicu za apartmane, prosječan Englez koji sjedi pokraj vas je već je obrao dva stabla, napravio dva završna računa ili napravio dvije web stranice! Naravno, život je nepravedan, pa tako taj Englez ima više nego duplo veću plaću nego vi, ima više dana godišnjeg odmora, bolji zdravstveni, obrazovni i pravni sustav, bolju nogometnu ligu i još štošta drugo...
Turistička znamenitost broj 1: razgledavanje engleskih polja iz niskog brišućeg leta dok nam se avion priprema dodaknuti aerodromsku pistu. Divan prizor raznobojnih polja u ranu jesen prošaran slikovitim kućama iz engleske provincije. Ono što me fasciniralo u ovom prizoru jest da je zemlja obrađena od jednog kućnog praga do drugog: doslovno nigdje nisam mogao vidjeti komad zemlje koji propada u korovu. Kuće kao da nemaju okućnicu, već je svaki metar tla upregnut u proizvodnju hrane. Tko se u zadnje provezao kroz dijelove zapadne Slavonije, Like, unutrašnjosti Dalmacije ili Hercegovinu, znat će čega sam se sjetio: svih onih polja, pašnjaka, voćnjaka ili vinograda koji i dalje čekaju da ih netko „imovinski i pravno“ razriješi, propiše koncesiju, razminira, posadi pšenicu, izvede krave na ispašu, pokosi ili jednostavno proda prvom Rusu koji dođe sa nešto keša. Naravno, ne treba ni spominjati da svaka kuća u Engleskoj ima fasadu – ljudi si ju mogu priuštiti.
Turistička znamenitost broj 2: autobusna stanica. Poznata je činjenica da Englezi vole stajati u redovima. Gdje god postoji potreba, čim više Engleza na istom mjestu nešto čekaju, kao nekom nevidljivom rukom formiraju red, uredno stanu jedan iza drugoga. Nitko nije živčan što autobusa nema, nitko ne misli da je važniji od onog drugog, nitko nikoga ne pita gdje je bio '91. Ukoliko dođe toliko pun da ne stanete na njega, autobus neće ni stati na stanici. Nevjerojatno sam se šokirao da u tom slučaju nitko nije počeo psovati, kriviti ZET zašto poštuje osnovne zakone fizike ili udarati vozaču po staklu. Ne, Englezi jednostavno stoje u redu i čekaju drugi autobus, a to vrijeme kvalitetno iskoriste za čitanje knjige, novina ili jednostavno slušanje muzike.
Ovo me podsjetilo na jednu staru izreku koju se može čuti na zagrebačkim ulicama: kćeri, nikad ne trči za tramvajem ili dečkom: uvijek će doći drugi. Divna rečenica za duševni mir :)
Turistička znamenitost broj 3: obična ulica. Najfascinantnija stvar u običnoj engleskoj ulici jest da je na svakom kućnom broju nekakva radnja: restoran, kafić, obrt, trgovina, fast food, frizer, butik, antikvarijat, kozmetički salon, dućan s bijelom tehnikom... Zamislite taj niz začinjen sa nepreglednom rijekom ljudi koja nešto kupuje, prodaje, prži, peče, jede, uzima, daje... U nekim trenucima, osobito bliže centru grada i za vrijeme jutarnje i popodnevne gužve, imao sam osjećaj da se na svakom koraku izmijenjuje nekakav novac, na svakom koraku i u svakom trenutku netko zarađuje. Apsolutno sve je upregnuto u velika kola kapitalizma: u kazalištu se za vrijeme pauze prodaje čips, čokolada i pivo; u muzejima je najveća gužva u museum shopu; u običnoj trgovini možete kupiti kavu, u kafiću (pubu) možete naručiti hranu, u restoranu možete kupiti majicu sa logotipom. Ako želite kontrastnu priču iz hrvatskih prilika, dogodila mi se ovaj vikend na Cresu: poželio sam kupiti burek u nedjelju ujutro na glavnom gradskom trgu najvećeg mjesta u otoku koji je, iako je već počeo listopad, solidno vrvio turistima. Inače simpatičan vlasnik slastičarnice mi se požalio da mu se, eto, ne isplati raditi burek jer je već prošla sezona. Za tjedan dana potpuno će zatvoriti. ?!? Da ih je kojim slučajem radio, moja je procjena da bi taj dan prodao pedeset bureka.
Turistička znamenitost broj 4: smješak na blagajni. Jedan od većih kulturoloških šokova doživio sam u svakodnevnoj interakciji sa ljudima: svi su uvijek ljubazni i pristojni, do granice apsurda. Od prodavača u trgovini, koji će uvijek pozdraviti na ulazu i izlazu, zahvaliti na posjeti, reći „hvala“ i „molim“ na svaku sitnicu, preko konobara u restoranu koji će uvijek imati smješak na usnama, pa do supijanih navijača na stadionu koji će ti se ispričati i kada ih u gužvi slučajno podbodeš laktom u rebra (valjda zato što im je žao što su se njihova rebra našla na putu mome laktu?). Na primjer, nespretan kakav jesam, u posjetu National Library sam usred kantine uspio po cijelom stolu proliti čašu punu kave. U isti čas je doletjela čistačica, naravno nasmiješena, očistila stol i još me utješila da se ne brinem, da se to događa svako malo i da se slobodno javim kolegi na blagajni, kažem mu što se dogodilo i da će mi besplatno napraviti novu kavu. Tko god je imao iskustvo posjeta našoj sveučilišnoj knjižnici ili menzi u nekom studentskom domu, znat će zašto mi je ovo bila prava turistička znamenitost: nešto što se rijetko može vidjeti u mom gradu.
| Igor Vukmirović mladi je direktor i osnivač zagrebačke tvrtke Neoinfo i kolumnist rep.hr-a, koji jednom mjesečno piše o temama s kojima se susreće kao IT poduzetnik. |
