Diplomirao sam na tehničkom fakultetu. Moglo bi se reći da sam obrazovanjem „iskrojen“ na način da su mi uobičajena i draga okolina razni egzaktni, uređeni sustavi koji imaju svoje znane zakone i pravila.
Prirodne znanosti su mi „domaći teren“. No, kako to često biva, upravo mi se „zabranjeno voće“ nekako čini slađe i uvijek me privlačilo. Još na fakultetu su me počele zanimati – društvene znanosti, prije svega ekonomija i sociologija. Nikada nisam imao vremena (niti volje) formalno se posvetiti njima, ali su mi često predmet proučavanja i razmišljanja. Tako sam već na fakultetu shvatio da me puno više privlači poduzetništvo, kao nekakva ekonomska, društvena disciplina od stroge primjene tehnike ili tehničke znanosti.
Moj omiljeni „zamorac“, predmet beskrajnih sati razmišljanja i razgovora, tema koja uključuje i ekonomske i sociološke elemente, jest ekonomski aspekt hrvatskog društva. I naravno da je tako. Teško je, naime, tu temu izbjeći! Kada se čovjek školuje, kada traži posao, kada ide kod zubara, kada traži građevinsku dozvolu, kada treba pomoć jer mu je stao auto na cesti – u svakom od tih trenutaka susrećemo se sa hrvatskim društvom i njegovom ekonomskom komponentom. I, za početak, neka jedna stvar bude jasna: današnja kolumna nije politički niti nacionalno obojena: pod hrvatskim društvom mislim jednostavno na skupinu različitih ljudi kojekakvih osobina koji zbog raznih okolnosti i razloga žive na jednom geografskom prostoru.
Jedno od pitanja koje mi se jako često javlja tijekom tih razmišljanja jest vjerojatno i Vama poznato: jesam li zadovoljan sa hrvatskim društvom? Jesam li zadovoljan kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj? Pogledajte samo teme iz prethodnog poglavlja: jesam li zadovoljan kakvo sam školovanje dobio, koja je ponuda posla, kako je taj posao plaćen, kakav mi je zubar, koliko mi treba da dobijem građevinsku dozvolu? Kladim se da svi već mislite da impliciram na odgovor „ne“, je li tako? J Kladim se, nadalje, da i većina Vas u glavi već ima spreman odgovor „ne“. Čini mi se da je u ovoj zemlji prevladavajuća klima upravo takva – nezadovoljstvo i razočaranje sa mnogim aspektima društva.
E, sada! Kakva bi ovo bila kolumna kada bih pisao o onome što je svima očito! Učinit ću upravo suprotno! S obzirom da sam neizlječivi otpimist, moj odgovor na pitanja koja sam spomenuo je često – „da“. Zadovoljan sam! Naravno da može bolje, ali zadovoljan sam. A često, nakon još nekim preduvjeta, iza glagola „zadovoljan“ slijedi i glagol „sretan“. Ključ je samo u tome smatramo li čašu polupunom ili polupraznom. I ne želim Vama nametnuti svoje mišljenje – samo iznijeti neke argumente koji idu u prilog drugačijem razmišljanju od uobičajenog.
A ključ mojeg razmišljanja je slijedeći: koncentrirati se na pozitivne stvari. Često se ljudi samo hvataju negativnoga. Jeste li uočili da su vijesti na naslovnim stranicama novina te u udarnim minutama informativnih emisija gotovo uvijek negativne: prve vijesti biti će rat, potres, nevremena, kriminal. Zašto? Zar smo mi ljudi tako izopačena biološka vrsta da nam je najbitnija tuđa nesreća?
Jednakim putem idu i svi članci i razmišljanja o našem društvu: uvijek se fokusiramo na negativno i uspoređujemo se sa društvima koja su po nečemu bolja od nas. Mi imamo loše školstvo, u Finskoj je bolje! Kod nas nema posla, u Sloveniji skoro da i nema nezaposlenih. Mi imamo niske plaće, u Njemačkoj je prosječna plaća toliko-i-toliko tisuća eura. Mi mjesecima čekamo građevinsku dozvolu, u Švicarskoj se dobije odmah. I tako dalje.
No, rijetko kada se netko uspoređuje sa društvima koja su realno puno lošija od nas! Mi imamo dobro školstvo, u Maroku je pismeno jedva 50% ljudi. Kod nas ima posla, skoro svaki četvrti stanovnik Španjolske je trenutno nezaposlen. Mi imamo dobre plaće, milijuni ljudi rade cijeli dan za samo jedan dolar. Kod nas bar postoji institut građevinske dozvole, postoje zemlje gdje se gradi bez ikakve kontrole. Ili još zanimljivije razmišljanje: u SAD-u su odlične plaće, ali radnici prosječno imaju samo 13 dana godišnjeg odmora. U Južnoj Koreji ima posla, ali ljudi su većinom na radnom mjestu od 8 ujutro do 10 navečer.
Uzimajući u obzir konkretne brojke, puno je više društava i zemalja kojima je puno lošije nego nama! Na većini ljestvica razvijenosti i kvalitete života smo debelo u gornjoj polovici. Naravno da postoje i ljestvice gdje smo pri dnu – ali to su ipak ljestvice najrazvijenijih zemalja na svijetu!
A nakon ovih razmišljanja tek počinju problemi i pravi izazov za osobnu sreću i smirenost svakog od nas – pronaći idealnu ravnotežu između toga da je čovjek zadovoljan (i sretan) sa dobrim stvarima, ali sa konstruktivnom razinom nezadovoljstva sa lošim stvarima i željom da se one promijene. A tu se svatko od nas mora zapitati! Doprinosi li svatko od nas na svom radnom mjestu da dostignemo kvalitetu života i rada u najrazvijenijim zemljama? Radimo li prekovremeno da bi svaka radna dozvola bila izdana u zakonskom roku? Nasmiješimo li se svakom pacijentu kako bi bio zadovoljniji uslugom? Bi li bili spremni raditi za veću plaću, ali da ostajemo na poslu sat ili dva duže svaki dan i imamo upola manje godišnjeg odmora?
A također je zanimljivo pitanje koliko se stvari u Hrvatskoj uopće mogu promijeniti? Pogledajte slijedeći film na YouTube-u
U njemu je prof. Philip Zimbardo na jedan vrlo zanimljiv način iznio poznatu teoriju kako pretežno katoličke zemlje smještene na južnijim geografskim širinama (prepoznajte Hrvatsku!) nikada ne mogu biti toliko uspješne u kapitalizmu kao protestantski sjever.
Zaključak? Ako mogu bez njega ovaj put, rado bih! Možda samo još jedan prijedlog inspiriran filmom, a na tragu ovih ljetnih dana: zaboravimo brigu o tome koliko imamo para i uživajmo u dugom toplom ljetu koje je pred nama.
| Igor Vukmirović mladi je direktor i osnivač zagrebačke tvrtke Neoinfo i kolumnist rep.hr-a, koji jednom mjesečno piše o temama s kojima se susreće kao IT poduzetnik. |
