Nije loše s vremena na vrijeme vratiti se u prošlost, zar ne? Sjetiti se kako je svijet izgledao, kako smo izgledali mi sami i kako smo razmišljali.
Neki dan sam se tako uhvatio u prisjećanju kakav mi se svijet činio prije cca dvije godine, taman na početku ove zadnje, famozne i već toliko puta spominjane „krize“.
I sjećam se da sam razmišljao i često s kolegama komentirao da se osjećam kao da ulazim u sobu u kojoj se igra poker, da želim sjesti i zaigrati, ali nigdje nema slobodnog stolca. Sve karte su već podijeljene.
Razmišljao sam tako u kontekstu svoje tada još vrlo mlade tvrtke, koja je htjela svoj dio kolača na IT tržištu. Logično je, naravno, bilo pogledati kako to rade veliki i vrlo brzo se nametnuo zaključak da sve stabilne IT tvrtke imaju barem jednog velikog i stalnog partnera: ili državu ili neku od financijskih institucija (banku, osiguravajuće društvo), na račun koje žive. Tada je Neoinfo postojao već dovoljno dugo da smo bili svjesni potrebe takvog prisnog partnerskog odnosa s partnerom koji stalno treba tvoje usluge i može ih platiti. Naravno, ono što je bilo depresivno u našim razmišljanjima je što nam se činilo da svaka državna institucija, svaka banka ili osiguravajuće društvo već ima „svoju“ IT tvrtku. Te karte su podijeljene davno, negdje u ranim devedesetima, i činilo mi se nemogućim da će se odnekle stvoriti nova banka ili novo ministarstvo, koje treba softver, može ga platiti te da ga neće uzeti od postojećih igrača na tržištu, već će uzeti baš jednu malu tvrtku u nastajanju i pružiti joj mogućnost rasta.
Naravno, nije ovo bila specifičnost samo hrvatskog IT-a. Možete li zamisliti koliko vam se prije dvije godine uzaludno činilo (a i još uvijek vam se vjerojatno čini) pokrenuti novu tražilicu, pokraj Googlea? Novi web-sajt za kupovinu knjiga, pokraj Amazona? Novi alat za obradu teksta, pokraj Worda ili Open Officea? Da se razumijemo, to nije toliko uzaludno s tehničke strane. Da ovoga trenutka dobar tim ljudi počne razvijati Google, uz minimalu financijsku potporu, i da ga razvija dvije godine, taj uradak ne bi izgledao puno lošije nego što je Google izgledao nakon svoje prve dvije godine razvoja, tamo negdje 1998. Ali ključ je, naravno, u tržištu. To tržište je trenutno zauzeto i teško da ima mjesta za nove igrače, a još teže se činilo da će se pojaviti neko novo tržište.
Također, nekakvog mjesta za laku zaradu također više nije bilo. Nevjerojatan rast cijena nekretnina, dionica, fondova, na valu kojeg se moglo lako zaraditi velike novce, prestao je! Opet mi se činilo, tko je davno, na vrijeme, imao sredstva i pametno uložio u dobru zemlju ili dionicu, taj je profitirao. Za nas nove nema više mjesta, najviše što možemo dobiti je dobra kamata za oročenu štednju.
Ako bih u nekom trenutku pogledao situaciju u kojoj se Hrvatska nalazila u cjelini, stvari su mi se činile još crnje. Zemlja na dnu europske razvojne ljestvice, miljama daleko od Europske unije, zajedničkog tržišta i valute, slobodne migracije radne snage, sveg poslovičnog „meda i mlijeka“ koji teče u zapadnoj Europi i SAD-u. Spominjali su se deseci godina koji su potrebni da Hrvatska dostigne PROSJEK BDP-a i životnog standarda Europske unije (a kamoli da bude jedna od iznadprosječnih zemalja), statistika je govorila da je pokrivenost uvoza izvozom jedva nešto veća od 40%...
Preskočit ću mučne i turbulentne dvije godine...
Mnoge stvari mi danas izgledaju drastično različito nego prije dvije godine. Uistinu, nemoguće stvari se, izgleda, ipak mogu dogoditi! :)
Za početak, Google više nije najpoželjnija firma na svijetu. Gubi najbolje zaposlenike i teško privlači nove kao što ih gubi i svaka osrednja IT tvrtka u bilo kojem dijelu svijeta. Ipak se pojavio novi igrač, na novom tržištu – Facebook i njegovo jahanje na popularnosti socijalnih mreža.
Također, stvari u zemljama meda i mlijeka su se iz temelja promijenile. Vjerojatno ste čuli za pojam PIIGS – Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska. Zemlje koje su nam se donedavno činile nedostižne, danas su „svinjice“ koje se valjaju po blatu gospodarske krize, prezaduženosti, korupcije i nezaposlenosti, sličnom u kakvom se mi valjamo već godinama. Vjerojatno se sjećate priče o Irskoj kao obećanoj zemlji, osobito za IT industriju. Ta ista Irska se trenutno suočava s velikim emigracijskim problemima: svi žele pobjeći iz broda koji tone.
Nadam se da ova moja razmišljanja ne zvuče kao veselje što je susjedu crkla krava. Ja ih shvaćam kao dodatni motiv za napredak i rast, jer stvari su se na svijetu uistinu promijenile i nisu više tako crne. A promijenit će se još i više kako će Amerika sve više tonuti, a BRIK zemlje sve više rasti. U samo dvije godine postali smo zemlja koja ima pokrivenost uvoza izvozom skoro 60%, gdje se bivšeg premijera i ministre izvodi pred lice pravde, gdje se najavljuje otvaranje tvornice automobila, gdje određeni dionički fondovi opet rastu desetak posto u šest mjeseci, gdje su pale cijene nekretnina i pružaju mogućnost za dobru investiciju u bližoj budućnosti...
A ni najniža razina od koje sam počeo nije za baciti. Jedna relativno mlada osiguravajuća kuća, danas među najbrže rastućima na Hrvatskom tržištu, prepoznala je Neoinfo kao partnera u suradnji s kojim je razvila dio svog core informatičkog sustava i time s nama ušla u dugoročni partnerski odnos.
Kao i u svakoj igri na sreći, tako i u životu, uvijek postoji novo dijeljenje... :)
| Igor Vukmirović mladi je direktor i osnivač zagrebačke tvrtke Neoinfo i kolumnist rep.hr-a, koji jednom mjesečno piše o temama s kojima se susreće kao IT poduzetnik. |
