Sudski vještak za informatiku i telekomunikacije Saša Aksentijević odgovorio je na nekoliko pitanja rep.hr-a potaknutih člankom o opomenama koje u Hrvatskoj šalju Getty images i komentarom direktora Pixsella Siniše Hančića.
Kakva je sudska praksa u Hrvatskoj kad je u pitanju neovlašteno kopiranje fotografija i drugih sadržaja na Internetu?
U hrvatskom zakonodavstvu postoji kazneno djelo tijekom čijeg procesiranja su sudovi stekli značajno iskustvo u bavljenju predmetima iz domene računalnog kriminala. Naime, Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, (NN 71/2006) koji se odnosi na Kazneni zakon Republike Hrvatske (NN 110/1997) te Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 129/2000) definira novi oblik kaznenog djela - dječju pornografiju na računalnom sustavu ili mreži. Značajan dio predmeta u kojima sudjeluju vještaci iz područja informatike i telekomunikacija na hrvatskim sudovima odnosi se na ovaj oblik kaznenog djela u kojemu se često mora dokazivati pohranjivanje i korištenje navedenih audio-vizualnih sadržaja na računalnim sustavima, mrežama i medijima. Iz tog razloga, protivno uobičajenom mišljenju, bavljenje ovom problematikom nije novitet hrvatskim sudovima.
Česte parnice zbog Krađe poslovnih podataka
Neovlašteno kopiranje podatkovnog i informacijskog sadržaja je čest predmet sudskih sporova. Tipični primjer koji se često susreće u praksi su parnice poduzeća protiv bivših zaposlenika koji su neovlašteno kopirali poslovne podatke (najčešće se radi o programskom računalnom kodu i pratećim bibliotekama) i zatim taj kod koristili za izradu vlastitih programa koje su prodavali putem vlastitih poduzeća. Drugi čest slučaj je krađa čitavih baza podataka i nuđenje usluga vezanih uz te baze podataka. Naposljetku, često se vještači i korištenje računalnih servisa poput elektroničke pošte, portala, foruma i sl.
Slučajevi neovlaštenog korištenja fotografija na Internetu u hrvatskoj praksi nisu česti. Osim nerazvijene svijesti korisnika o tome kako su fotografije također autorsko djelo, razlog tome je vjerojatno i činjenica kako je utuživa svota relativno mala pa se često sklapaju nagodbe ili oštećenici odustaju od parnice jer se ona jednostavno ne isplati s obzirom na cijenu i trajanje postupka. Najčešći oblik „nagodbe“ je ujedno i neformalan te najjednostavniji – uklanjanje autorskih djela s Internet stranica tj. njihovo brisanje.
Što je za sud bitno kad je u pitanju visina kazne ili odštete, odnosno koliko je bitno mjesto i vrsta objave, a koliko vrijednost samog sadržaja ili fotografije i kako se ona utvrđuje?
U svakom slučaju, sudski vještak za područje informatike kao osoba kojoj su dostupne informacije ove vrste može dati svoje mišljenje o tome koja je tržišna cijena fotografskog sadržaja ukoliko se on nalazi u slobodnoj prodaji. Za to se mogu koristiti dokazive i sljedive informacije iz Internet izvora, raspoloživi domaći i strani referentni katalozi i ostale raspoložive informacije.
Cijena velike autorske fotografije na izrazito posjećenom portalu u Hrvatskoj iznosi maksimalno 1000 kuna
Tražena cijena autorskih fotografija određuje se tehnički prema nizu kriterija, među kojima su najvažniji rezolucija i kvaliteta fotografije, vrsta, naklada i doseg publikacije ili medija u kojoj se ona objavljuje, veličina fotografije u odnosu na format medija, svrha publikacije kao i još čitav niz drugih kriterija poput renomea autora, umjetničke vrijednosti ili rijetkosti. U Republici Hrvatskoj bi zasigurno trebalo u tu svrhu konzultirati publikacije Hrvatske autorske agencije ili ULUPUH koji su meritorne instance za definiranje cjenika fotografije. Prema raspoloživim informacijama, za korištenje u Internet prostoru se cijena kolor fotografije može procijeniti na iznos od 180 Kn za fotografije dimenzija oko ¼ stranice pa do maksimalno 1000 Kn za vrhunske autorske fotografije dimenzije cijele stranice koji se koriste na portalima izrazito visoke posjećenosti. No, budući da su fotografije prilagođene za Internet objavu najčešće manjih dimenzija, očekivane postignute tržišne cijene češće će biti bliže donjim iznosima navedenog raspona ili čak značajno ispod njih, uzmu li se u obzir djelovanje mehanizma slobodnog tržišta i prilike u Hrvatskoj.
Na stranim Internet stranicama koje su specijalizirane za prodaju profesionalnih fotografija iste se mogu kupiti po cijenama od nekoliko desetaka dolarskih centi pa do dvjestotinjak dolara, uz raznovrsne modele razmjene fotografija, korištenja fotografija koje su objavljene u režimu slobodne razmjene, popuste na količinu i posebne pakete ili prilagođene modele preuzimanja fotografija za urednike Internet stranica. Kao i u slučaju Hrvatske, većina fotografija može se pronaći i preuzeti već za cijenu od jednog ili nekoliko dolara.
Naravno, sudski vještak ukoliko je pozvan to učiniti ili sudski procjenitelj iznijet će svoje mišljenje i nalaz na ovu temu sukladno zadatku vještačenja koji će zatim sud ocijeniti kao i svaki drugi dokaz i inkorporirati u presudu vezano uz odštetni zahtjev.
Sudske tarife u Republici Hrvatskoj su javne, dok odnos između odvjetnika i klijenta definira njihov međusobni ugovor o zastupanju te tarife HOK-a. Nagrada sudskih vještaka koji izrađuju vještačenja iz područja informatike i telekomunikacija definirana je Cjenikom koji je sastavni dio Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (NN br. 88/2008 i 8/2009). Naposljetku trošak vještačenja snosi onaj tko je spor izgubio dok se tijekom parnice prema nalogu suda plaćaju tzv. prolazni depoziti sukladno nalogu suda iz čega se namiruje potraživanje vještaka.
Znate li za neke primjere presuda vezanih uz krađu sadržaja na webu u Hrvatskoj?
Prema članku 9. navedenog Pravilnika Stalni sudski vještak dužan je čuvati kao tajnu sve što je saznao obavljajući svoju dužnost i iz tog razloga nije moguće ulaziti u konkretne slučajeve. Međutim, kao što je već rečeno, takve sudske prakse gotovo da nema. No, potrebno je istaknuti kako treba razlikovati krađu računalnih podataka od neovlaštenog korištenja autorskog djela pri čemu je računalni sustav, odnosno Internet, samo medij koji je pritom korišten.
Velika poduzeća traže postavljaju nerazumno visoke zahtjeve za odštetu
Kad je u pitanju Getty images i eventualni sudski postupci
- Koliko su oni vjerojatni?
- Što sve Getty (odnosno Guliver images d.o.o. odnosno odvjetnik Gregović) mora dokazati na sudu kako bi sud donio presudu u njegovu korist?
Budući da se radi o vrlo lukrativnom poslu koji je baziran na ekonomiji obujma i vrlo velikoj incidenciji korištenja sadržaja na Internetu, postoje agencije i poduzeća koja su agresivnim akvizicijama došle u prigodu utjecaja na cjelokupno tržište a zatim se odlučile na striktno provođenje politike „kažnjavanja“ kroz izvansudske nagodbe svih onih koji su u nekoj vrsti prekršaja. Takva, obično velika i moćna poduzeća su već godinama izvan granica Hrvatske poznata po postavljanju nerazumno visokih zahtjeva pred vlasnike Internet stranica za koje se ustanovi da neovlašteno koriste sadržaje u njihovom vlasništvu. Traženi nagodbeni iznosi su identični u državama EU, USA i tranzicijskim zemljama te višestruko prelaze tržišnu cijenu takvih fotografija i odnose se na najvišu cijenu neograničenog prava korištenja najkvalitetnijih fotografija. Takva se pozivna nagodbena pisma često u javnosti neformalno smatraju “iznuđivačkim” a sama poduzeća relativno rijetko doista ulaze u sudske parnice jer je za veliki broj slučajeva teško u apsolutnim terminima dokazati samo neovlašteno korištenje i njihovi dokazi nisu uspijevali na sudovima kada bi parnice i bile pokretane. Prema informacijama iz medija, često se pokušavaju utužiti čak i umanjene sličice (“thumbnail”) koje su veličine svega stotinjak piksela, te slike nad kojima objektivno uopće ne postoji autorsko pravo nego su dane na slobodno korištenje od strane autora.
Softverski proizvodi ne mogu poslužiti kao dokaz na hrvatskom sudu
U svjetskoj praksi, u pravilu oštećeni autor obavještava potencijalnog počinitelja o tome kako je slika na Internet stranicama autorsko djelo i smatra se da je dovoljna „zadovoljština“ osim isprike uklanjanje inkriminiranog sadržaja s Internet stranica te se utuživanje također rijetko događa, osim u slučaju opetovanog ponašanja ili oglušivanja. Po pitanju dokaznog materijala, važno je napomenuti kako pojedina takva poduzeća često napominju kako za analizu i identificiranje zaštićenih autorskih djela koriste stanovite softverske proizvode koji su “certificirani” ili se “uzimaju kao dokaz” na sudovima. Potrebno je naglasiti kako ne postoje softverski ili računalno-forenzički proizvodi koji se smatraju nepobitnim dokazom na sudovima u Republici Hrvatskoj. Samo primljena dokazivih, znanstvenih metoda, koje ne kompromitiraju vještačeni dokazni materijal bit će ocijenjena kao životna pri analizi vještačkog nalaza i mišljenja a ne korištenje posebnih komercijalnih softverskih paketa za računalnu forenziku.
U slučaju dokazivanja povrede autorskog djela, tužitelj bi zasigurno morao tužbenom prijedlogu priložiti dokaze o zastupanju predmetnog autora, dokaze o registraciji autorskog djela sa strankom koju zastupa,sve odgovarajuće punomoći te dokazni materijal koji bi morao uključivati predmetnu fotografiju i dokaze kojima podastire navode iz tužbenog prijedloga u kojima bi se trebali nalaziti između ostalog i dokaz o vlasništvu domene ili portala na kojemu je navodno neovlašteno objavljen autorski materijal, ostali elektronski dokazi, dnevnici pristupa i ekranske slike. U tom slučaju, vjerojatno je kako bi sudac zatražio mišljenje sudskog vještaka ukoliko se u navedenim materijalima nalaze takvi sadržaji čiji je kontekst tehnički i naložio vještačenje radi dodatnog pojašnjenja, odnosno, isto bi mogle predložiti i uključene strane, bilo tužitelj, bilo tuženik.
Naposljetku, pitanjima zaštite autorskih prava u domeni računalnog softvera, ali i edukacije poslovne javnosti i individualnih korisnika već više od desetljeća vrlo uspješno se bavi organizacija BSA – Business Software Alliance koja primarno ne nastupa punitivno pokušavajući utužiti one koji koriste nelegalni softver, nego opetovano djeluje edukativno kroz akcije usmjerena prema korisnicima, skrećući pažnju na problem, pokušava ponuditi povoljne modele legalizacije i senzibilizira javnost na ovaj problem. Problematika korištenja autorskih prava kod fotografija nije znatno drugačija od autorskih prava računalnog softvera a zadnja događanja definitivno ukazuju na potrebu detaljnijeg informiranja javnosti o toj problematici. Šteta je što u ovoj sferi glavni akteri nisu primijenili pozitivno iskustvo BSA u metodama smanjivanja opće razine nelegalnog korištenja sadržaja nego su se odlučili na ovu vrstu neselektivnog a vjerojatno i u smislu poslovnog modela neodrživog “kažnjavanja” počinitelja, neovisno o tome radi li se o blogovima, Internet stranicama neprofitnih udruga ili komercijalnim Internet stranicama, dok je edukacija korisnika posve izostavljena iako bi ona mogla rezultirati poboljšanjem klime po pitanju stanja autorskih prava autora fotografija, a u konačnici i pravičnom kompenzacijom njihovog umjetničkog rada.
