Priču o tvrtki IN2 od osnutka do prodaje kanadskoj korporaciji dugu 25 godina, njezin osnivač Ante Mandić ispričao je u sat vremena na današnjem predavanju koje je organizirala udruga MBA Croatia.
Unatoč naslovu predavanja "Životni ciklus jedne velike informatičke tvrtke", bila je to prvenstveno priča o samom Mandiću i njegovim životnim odlukama, često prekidana smijehom publike.
Kao što je od ranije poznato, on se 1991. godine našao pred promjenom karijere, jer je napustio JNA kao specijalist za oružja za masovno uništenje, Hrvatska vojska ga nije trebala, a dotadašnja znanja nisu sugerirala jasan nastavak karijere. Kako se u vojsci između ostalog bavio upotrebom kompjutera u procesu odlučivanja, informatički smjer bio je logična opcija, pa je ubrzo prihvatio posao voditelja softverskog tima u novoosnovanoj tvrtki bivšeg kolege. Mandić je u njoj proveo oko godinu dana koji su predstavljali njegovu tranziciju iz vojnog u civilni svijet i postepenog shvaćanja načina na koji funkcionira poslovanje. Prvi veliki projekt na kojem je radio bio je razvoj softvera za osiguravajuće društvo Adriatic Koper, no kolege i on nisu bili zadovoljni atmosferom na poslu, kao ni plaćom koja je bila neredovita.
OD GRUPE TNT DO PRVE PONUDE ZA PREUZIMANJE
Sredinom 1992. godine odlučio se za osnivanje vlastite firme koju je nazvao IN2, i u koju je povukao dio drugih kolega s kojima je radio. Iako je iz današnje perspektive teško zamisliti kako je donedavni vlasnik velikog IN2 imao nesiguran početak, crtice iz tog vremena i izjave poput "malo smo glumili da smo firma" kod publike su više stvorile dojam atmosfere u cvjećarnici grupe TNT nego ozbiljne softverske firme.
Kao što je opisano i u rep.hr-ovom intervjuu s Mandićem iz 2010. godine, prvi ozbiljniji posao koji je IN2 dobio bio je posao razvoja softvera za Zagrebački velesajam, koji im je osigurao i kupnju potrebne tehnologije i prostor za rad, a dvije godine kasnije uslijedio je i razvoj sudskog registra kojeg IN2 vodi i dan danas.
Broj ljudi u IN2 rastao je svake godine, a dojam o tome da i firma sama nešto vrijedi Mandić je dobio tek 2002. godine, kad je u razgovoru s neimenovanim izraelskim poslovnim čovjekom dobio ponudu za prodaju firme. IN2 je tada brojio oko 100 ljudi, na osnovu čega je Izraelac u neformalnom razgovoru komentirao kako bez gledanja bilance može pretpostaviti kako firma vrijedi milijun do dva milijuna eura.
BANKOVNI KREDITI OMOGUĆILI AKVIZICIJE
Sljedećih pet godina firma je rasla organski, a 2007. godine promijenjeni uvjeti na tržištu Mandiću su omogućili da na temelju kreditnog rejtinga realizira prve akvizicije prepoznavajući poslovne prilike koje donose druge tvrtke. Kreditiranje prije toga nije bilo moguće, a spomenuo je kako je u par navrata Mandić morao kao pojedinac posuđivati novce kako bi mogao isplaćivati plaće zaposlenicima.
Vojska ga je naučila kako uređeni sustav koji funkcionira u neuređenom okruženju mora biti fleksibilan, pa je takav change management primjenjivao i u poslovanju u kojem je bio spreman na brojne promjene. "Cijelo vrijeme bili smo na raftingu. Pustili bi da nas voda nosi, a mi smo pazili da se ne nasučemo" - rekao je Mandić čiji je plan bio u nekom trenutku prijeći na "jahtarenje", ali je u šali dodao kako nikad nije došao do te faze.
Poslovanje za njega nije bilo stresno zahvaljujući činjenici da je bio i vlasnik i direktor, pa mu nitko nije nametao financijska očekivanja koja bi bilo teško ispuniti. Priznao je i kako do 2002.-2003. godine nisu radili nikakve planove, kad je poslovno okruženje utjecalo na to da počnu razmišljati i u tom smjeru.
IN2 je prolazio kroz promjene i rastom broja zaposlenih - reorganizacija se provodila u tri navrata - kad su došli do 50, 150 i 400 zaposlenika u grupi koja je obuhvaćala i još uvijek obuhvaća većinu država Adriatic regije.
"NAJLAKŠE JE IZVOZITI ZNANJE KROZ VLASTITE PROIZVODE"
Što se poslovnog modela tiče, ideja prilikom osnivanja tvrtke bila je raditi softver za large scale informacijske sustave, po čemu se njihov cilj razlikovao od vizije većine tadašnjih firmi u Hrvatskoj. Nakon pet godina custom development projekata, prvi proizvod IN2 bio je INsurance2, nakon kojeg su uslijedili i drugi - INvest2, ERP i BIS nakon akvizicija tvrtki InfoOpus i Grad i drugi. Posao sa softverom za fondove u Srbiji pokazao je kako naručiteljima uopće nije bila bitna tehnologija na kojoj je navedeni softver već činjenica da s njime dobivaju informacije o poslovnim procesima, s obzirom da je u taj softver bio prilagođen potrebama ranije osnovanih hrvatskih fondova, zbog čega je Mandić zaključio kako je najlakše izvoziti znanje kroz vlastite proizvode.
Ispričao je kako je shvatio važnost neovisnosti o jednom vendoru zbog čega je Oracle nakon nekog vremena prestao biti jedini vendor s kojim surađuju, kako je bilo i neuspješnih proizvoda ili onih koji su nastali jer su se morali razviti u sklopu nekih drugih projekata, kako se IN2 okušao i u startupima vezanima uz tehnologije poput blockchaina i dronova, a zadnjih godina izašao je u zdravstvu i na neka udaljena tržišta - Azerbajdžan, Vijetnam, Saudijsku Arabiju i druga, dok je INsig2 koji je jedini ostao u Mandićevom vlasništvu jedina prava globalna tvrtka u bivšoj grupi.
Njegova uloga u IN2 znatno je smanjena nakon akvizicije novog kanadskog vlasnika, a s obzirom na odgovore koje je dao publici, čini se kako se neće upuštati u investicije u IT sektoru. Iako je prodaju firme prvo doživio emocionalno, zaključio je kako ipak nije loše imati nešto više vremena nego dok ju je vodio. Po završetku događaja od udruge MBA Croatia dobio je i nagradu za poduzetnika godine, na što je komentirao kako je nije očekivao, a i našalio se da su mu je dodijelili sad kad je prestao biti poduzetnik.
