Mate Rimac tek je napunio 24 godine, drži nekoliko brzinskih rekorda u kategoriji električnih automobila, a ovog tjedna njegova tvrtka isporučila je i svoj prvi super automobil nepoznatom kupcu.
Sve to uspio je u državi u kojoj proizvodnja i visoka tehnologija nemaju dovoljnu podršku. U tome su mu pomogli veliki talent i još veća volja, podrška roditelja i izvrstan tim ljudi koji je okupio u svojoj firmi koja je doista mala u odnosu na druge igrače u auto industriji, ali ne po rezultatima. Prije nego je otišao na novi krug pregovora oko investicije u Dubai gdje se trenutno nalazi i njegov automobil Rimac Concept one, dao je intervju za rep.hr
Kako je cijela priča započela?
Moj put je počeo u srednjoj školi kad sam krenuo na natjecanja inovacija. Prvi patent sam napisao sa 17 godina, a poslije se sve to spojilo s ljubavi prema autima. Za maturalni rad napravio sam rukavicu koja mijenja tipkovnicu i miša, s čime sam bio prvi na županijskom i državnom natjecanju, išao sam i na natjecanja po svijetu. Poslije sam imao i drugi patent za retrovizore koji pomažu uklanjanju mrtvog kuta.
Nešto sam novaca zaradio i kupio sam BMW kockicu, benzinac. Vozio sam s njim utrke i u jednom trenutku mu je eksplodirao motor. Tada sam razmislio o električnom autu i rekao – idem probati. Iz današnje perspektive, drago mi je da je benzinski motor tada otkazao, jer bez toga možda ne bi ni bilo svega ovoga.
Nikola Tesla mi je uzor, jako ga cijenim – elektromotor kakav mi danas ugrađujemo u naše automobile je njegov izum. Takav motor ima puno bolje karakteristike u usporedbi sa motorom sa unutarnjim izgaranjem. Ljudi koji su ranije razvijali aute na struju rade ih kao nužno zlo, kao zamjenu za javni prijevoz i uporabni predmet od točke A do točke B. Ja sam htio pokazati da auto na struju može biti i brži od benzinskih auta. Na utrkama sam znao ostaviti i modele kao što su ferrari i porsche iza sebe.
Kako to da uz svu moćnu automobilsku industriju netko nije napravio jači auto na struju od Vašeg?
Peugeot je primjerice napravio automobil od karbona samo kako bi oborili rekord, bez vjetrobranskih stakala i vrata sa svrhom da bude što lakši, napravljen samo s tom svrhom. Mi smo taj auto zgazili s BMW kockicom i to s rezultatom od 11,8 sekundi u odnosu na njihovih 14,7. Tri sekunde su kod ubrzanja na četvrt milje velika razlika. To je kao da usporedite Golf i Ferrari. S druge strane velikim automobilskim industrijama vjerojatno nije ni u interesu komercijalno ulaziti u ovaj segment, jer ih ne zanima proizvodnja 50 primjeraka godišnje.
Kako to da s obzirom na takav uspjeh nije bilo ponuda da napravite automobil za nekoga trećeg?
Bilo je, to sad i radimo, od toga trenutno živimo.
Što mislite o hrvatskoj firmi dok-ing koja također radi električne automobile?
Umrli smo od smijeha i oni i ja kad smo nedavno vidjeli Jutarnji list u kojem naslov sugerira da smo izvezli auto zbog toga što je Majetić prije toga izjavio kako kreće u serijsku proizvodnju. Mi nismo nikakvi konkurenti, znamo se, ponudio sam im pomoć i suradnju, glupo je da smo udaljeni samo 20 kilometara jedni od drugih i da se mučimo istim stvarima. Do sad se nismo dogovorili za nešto konkretno, ali pokušavam to koordinirati. Njihov poslovni model je puno teži put – konkuriraju velikim igračima na tržišnom segmentu u kojem se treba boriti s drugim električnim minijima, tu je problem cijene. Da bi se dosegnula konkurentna cijena, treba se imati ogromna investicija jer se u protivnom auti proizvode ručno, što je dosta skupo. Želim im sve najbolje.
Mi smo - u odnosu na njih - uspjeli prodati prvi auto dosta brzo. Od početka smo imali zadane ciljeve i viziju. Odabrali smo takav put jer je to jedini način da se bez ogromnih investicija - kakve dobiva na primjer (američki proizvođač električnih automobila op.a.) Tesla Motors - krene u posao proizvodnje automobila. Tako je to sa svim modernim tehnologijama – sve novo je u početku skuplje jer se jedino tako mogu pokriti troškovi razvoja.
Koliko je dijelova na Vašem Conecptu One napravljeno u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu?
Mislim da smo dosegnuli maksimum koji se može dostići. Teško je naći neki dio koji nije iz Hrvatske – šasija, baterijski paketi, pogonski sustav, karoserija, staklo, sva elektronika…
Što nije iz Hrvatske?
Kočnice radi brembo, pojasevi nisu, zračni jastuci, gume, display – ali samo display!
Tko je dizajnirao auto?
Adriano Mudri iz Karlovca koji je prethodno ostvario karijeru u inozemstvu.
Često se čuju komentari kako je sve to bilo lako s obzirom na podršku relativno bogate obitelji?
Mene boli to što ljudi misle da je lako proizvest auto. To u velikoj tvrtki rade tisuće ljudi. Mi smo često znali raditi dan i noć, sad smo isporučili prvi auto pa se dečki malo odmaraju. Mi sami lemimo elektroničke dijelove, u velikim firmama za svaki od takvih segmenata postoji posebni odjel.
Kakvi su komentari kad se negdje predstavljate? CEO koji ima 24 godine, a država proizvodnje automobila je Hrvatska. Sigurno ima zanimljivih situacija?
Uvijek kažem Moniki da snimi lica ljudi kad kažem da je auto proizveden u Hrvatskoj. Kad je u pitanju generalna publika, obično ne skuže gdje, pa pitaju opet i onda objašnjavam. Neki shvate kad kažem između Italije i Mađarske, neki kad kažem bivša Jugoslavija. Kad su u pitanju inženjeri iz drugih firmi, a zna biti situacija da npr imamo štand pored Lexusovog – onda ih, nakon što već uđemo u komunikaciju, pitam koliko su potrošili za razvoj nečega. Ne dobijem odgovor, ali im ja kažem koliko smo mi, i ljudi doslovno misle da lažemo. Ja im onda kažem „ako mislite da ne možemo, ja ću potpisati ugovor pa ćemo za taj iznos napraviti prototip za vas“.
Bojite li se da bi se s vremenom moglo pokazati da neki dijelovi nisu savršeni? Firme iz vrlo razvijenih država s jakom automobilskom tradicijom poput Toyote i Honde dožive pogreške na automobilima na čitavoj seriji, pa je sasvim realno očekivati da se to može dogoditi i vama.
Problem je što nemamo dovoljno novca, pa sad dok je auto u Saudijskoj Arabiji, testiranje stoji. Zato imamo „kocku“ i opel u koje smo ugradili našu tehnologiju, pa i dalje testiramo sve vezano uz pogon. Što se sitnica tiče – tisuće malih detalja stvara tisuće problema. Primjerice, Conceptu_One nema ručice za otvaranje vrata, nego se ona otvaraju na dodir prozora. Dvije godine smo radili na tome i još ima problema. Namučili smo se i s klimom, ventilacijom, brisačima… Ovo nije običan auto i kod kupca smo poslali tri inženjera koji će tamo biti prvih mjesec dana kako bi osigurali da sve bude u redu.
Kako smo imali malo novaca, nismo mogli koristiti dobavljače autoindustrije, jer ne možete kupiti jedan brisač za 150 kuna kad proizvodite auto, morate jako puno platiti za pristup dokumentaciji i support . Išao sam kod velikih dobavljača auto industrije, poslao sam im listu stvari koje bismo trebali – ispalo je da bi trebali platiti 20 milijuna eura da bi sve na listi mogli koristiti – i to samo od jednog dobavljača. Samo šprice za brisače koštale bi 400.000 eura. Stoga smo bili prisiljeni odabrati drugi način razvoja i u principu sami razviti većinu dijelova.
Na kraju nas je spasilo to što smo razvili svoje dijelove - motore, baterije, šasiju, ovjes… od toga sad živimo. Da smo od početka imali novca, sigurno se ne bi toliko bavili time. Kad sam rekao da idem raditi auto od 1000 konja, rekli su mi da je nemoguće. Na katedri za motore i vozila na fakultetu su mi rekli „Mate, nemoguće je proizvesti auto u Hrvatskoj, najbolje je odustati da ne propadnete i ti i tvoji dobavljači i otac.“
Kako stvari stoje s homologacijom i registracijom?
Homologirali smo „kocku“, sad u prometnoj dozvoli piše da je to auto proizveden u Hrvatskoj. Trebalo je dvije godine borbe s birokracijom i tona dokumentacije. Na kraju u Samoboru kad smo upisivali novu prometnu u policiji nastao red koji je izlazio izvan zgrade. Službenici nisu mogli pojmiti da se automobil zove Rimac i da nije uvezen. Kako su prerade bile preopširne se taj auto više nije mogao zvati BMW, slično kao i Brabus u odnosu na Mercedes.
Inače, svaka normalna država ima proizvođačke tablice. Mi to nemamo. S Conceptom smo u sivoj zoni, koristimo pločice za dilere auta. To se mora promijeniti. Ljudi nas prozivaju što vozimo bez tablica, kao da ja ne bih htio platiti. No, država to ne podržava.
Homologacija je za male proizvođače sveti gral, kao dobitak na lotu, za to treba investicija. Ipak, postoji pojedinačna homologacija u pojedinim državama, npr. u arapskim državama to ide nešto drugačije i oni nemaju prepreka voziti automobil iako nije homologiran. Prvu seriju od osam komada trenutno prodajemo i ona neće imati homologaciju, osim u nekim državama pojedinačnu. To će biti limitirana serija vozila za kolekcionare. Da bi krenuli u ozbiljniju proizvodnju i napravili homologaciju za Europsko tržište potrebna nam je investicija.
Kolika investicija?
O brojkama neću, ali 0,1 posto od onoga što Tesla Motors ima za razvoj bi bilo dovoljno. Treba nam dosta, ali to je zanemarivo za auto industriju. Veliki proizvođači to potroše za razvoj lijevog retrovizora. Doslovno. Prodajom prvog auta i drugih proizvoda u kratkom roku smo postali cash-flow pozitivni što je najbolji argument u razgovorima sa investitorima.
Dok sam bio u "garaži" imao sam ponude za investiciju. Kad je došao investitor vidjelo se da će pregovori trajati neko vrijeme. Tada je trebalo odlučiti hoćemo li unaprijed rezervirati štand u Frankfurtu, i otac je rekao da uložimo vlastite novce i krenemo. Pregovori s Arapima su potrajali, to je drugačiji svijet i sve dugo traje, došli smo na Frankfurt, jedva pokrili troškove i prezentirali auto da vidimo hoće li biti drugih prilika. Javili su se, ali smo vidjeli da će sve to potrajati – puno toga smo rasprodali da bi opstali, ali s plaćama nikad nije bilo problema, samo sam jednom zakasnio s plaćanjem tri dana.
U jednom trenutku odlučili smo potpisati s Arapima, ali su na samom potpisivanju rekli kako sumnjaju u hrvatski pravni sustav i tražili da se proizvodnja preseli u Abu Dhabi. Naša vrijednost su ljudi, nisam ih htio seliti pa sam to kulturno odbio, i dalje sam s njima u dobrim odnosima.
Slična je priča bila i s njemačko-kineskim investitorima. Nakon toliko razočaranja i borbe za preživljavanje zatvorio bih firmu već nekoliko puta da nije bilo Monike (Rimčeve djevojke koja i sama radi u njihovoj tvrtki op.a.), koja me svaki put spriječila i odgovorila od toga. Taman u to vrijeme počeli su pregovori da radimo za druge firme. Ti poslovi su nas spasili - bez toga bi prošle godine propali. Za prvi isporučeni auto kupac je rekao kako će 28.2. objaviti tko je, odnosno da smo mi radili auto. Za sada mi ne smijemo iznositi pojedinosti o tom projektu.
Jeste pokušali investiciju pronaći u SAD-u?
Moja je greška što se u početku nisam bazirao na Ameriku i što nisam proaktivno tražio investitore pošto su meni ponude dolazile same. Trenutno se koncentiram na to da je firma samoodrživa. Teško je i naći odgovarajućeg investitora. Govore nam da nismo startup iako nismo daleko od toga. Nismo za private equity fondove, venture fondovi ulažu isključivo u „jedinice i nule“, nitko ne ulaže u fizičke proizvode – tu nema šanse za tako veliki povrat kao kod Facebooka. A i geografska lokacija je problem. Puno puta smo čuli – super projekt, da je u Silicijskoj dolini, uložili bi u Vas. Imao sam ponude za selidbu i za nesportske aute, ali nisam htio. Mi smo najbolji u proizvodnji sportskih auta, no teško je naći nekoga tko dijelu tu viziju. Što se tiče proizvodnje u Hrvatskoj, taj uvjet više nemam.
Je li Vam itko od važnijih političara prišao i pitao kako može pomoći?
Nitko nije. Ne bih to komentirao, svi smo tu svjesni svega. Ispred Green Golda došao je ministar Maras, fotografirali su ga pored automobila i novinari su ga pitali podržava li projekt. Rekao je „da, da, podržavam“ i otišao. Tad sam ga prvi i zadnji put vidio. Što je s tim htio reći? Da mi neće zatvoriti firmu? Gdje je tu podrška???
SAD ima fond od osam milijardi dolara za podupiranje automobila na struju. Ja ne kažem da bih trebao dobiti novce od države, ali drugi ih dobivaju i to nas stavlja u nepravedan položaj.
U razgovoru ste pokazali dosta gorčine zbog svih problema i prepreka, ali sigurno ima i trenutaka kad ste bili sretni i ponosni na sve postignuto?
Jako ponosan sam bio kad sam isporučio prvi auto, radili smo četiri mjeseca, zadnji tjedan praktički nisam spavao, isporučili smo prvi auto u hrvatskoj povijesti. Prvi superautomobil na struju na svijetu. I onda pročitam članak u Jutarnjem u kojem pišu kako nisam isporučio auto na struju, da je to laž jer je bio pokriven plahtom. A kupac je i ovako prigovarao što smo to fotografirali iako se ništa ne vidi. Imam puno negativnih iskustava s hrvatskim medijima, ali dobru komunikaciju vani. Ipak, i dalje komuniciram jer želim pozitivnu sliku kako bi najbolji ljudi poželjeli raditi kod nas.
Gušt mi je doći svaki dan u firmu i vidjeti dečke kako su napravili nešto novo. Gušt je kad dođu ljudi iz druge firme, vide što smo napravili i pitaju nas kako smo uspjeli. Gušt je kad skužimo koliko smo u nekim stvarima vodeći.
Moram pohvaliti i HBOR, oni nam sad stvarno žele pomoći i podržati, svaka im čast. Nismo još ništa dobili, ali tražimo najbolju opciju za obje strane, vjerujem da će to ipak biti moguće.
U vrijeme krize naše firme me mama nekoliko puta pitala – što sad hoćeš – završiti taj faks i otići negdje pa bih joj odgovorio zar želi da odem raditi negdje drugo nakon što smo toliko napravili? Razmišljao sam i na trenutke kako bih poslao CV negdje, ali to je sad iza mene, to se neće dogoditi. Sigurno.
