Davno su filozofi proglasili čovjeka bićem igre (homo ludens). Pojam igranja uz sebe veže najljepše ljudske emocije: sreća, zadovoljstvo, stvaranje, uspjeh, pobjeda, zabava, istraživanje, opuštanje, dokazivanje, napredak, veselje, kreativnost, učenje, druženje, timski duh, zajedništvo. Kroz igru smo postali ono što jesmo, razvijali se, odrastali, učili, stjecali prijatelje.
Po igri posebno pamtimo bezbrižnost djetinjstva i mladosti. Mnogima to ostaje najbolje i najljepše životno doba, radosne godine stalnih otkrivanja, istraživanje beskrajnih mogućnosti, izvori nesputanog veselja, slobode i kreativnosti. To je vrijeme nevinosti i znatiželje u kojem smo bili otvoreni za stalno nova igranja sa sobom, drugima i svijetom.
ŽIVOT KAO IGRA naslov je moje nove knjige koja izlazi na prvi dan proljeća 2009. Napisao sam je prije svega za moje četvero djece. Trudio sam se biti prisutan u njihovu odgoju, voleći ih, igrajući se, izmišljajući priče prije spavanja, podržavajući, usmjeravajući, pomažući im da odrastu i nađu svoje mjesto pod suncem. Svako od njih u nekoj mi je fazi života postavilo pitanje na koje nisam znao odgovoriti: Zašto živimo? Koji je smisao našeg postojanja?
Mogao sam ih tješiti religijskim idejama, citirati filozofe, nabacivati fraze uličnih mudraca. No ja sam agnostik, filozofiju smatram nerazumljivim tumačenjem nerješivih problema i ne vjerujem onima koji misle da sve znaju. Najbolje što sam mogao bilo je prepričati im film u kojem profesor Baltazar, želeći pomoći mladom sugrađaninu, iz svojeg čarobnog automata "iscijedi" knjigu njegovog životnog uspjeha.
Kad ovaj otvori knjigu, začuđeno je pogleda i reče Baltazaru: Ali stranice su potpuno prazne. Tako je, odgovori pametni profesor, Knjigu svojeg životnog uspjeha svatko mora ispisati sam.
Eto, to je smisao života, ispisati svoju knjigu uspjeha koju ćeš s radošću čitati kad ostariš. No kad bih tako odgovorio svojoj djeci, slijedilo bi novo pitanje: Što je to uspjeh? Kad možeš reći da si uspio u životu?
Ova je knjiga moj zakašnjeli odgovor s idejama koje sam prikupio, osmislio, isprobao i koristio kroz vlastitu poslovnu i životnu praksu kao profesor menadžmenta u Hrvatskoj, SAD, Sloveniji, Bosni i Kini, kao ministar u hrvatskoj vladi, direktor konzultantske kuće, član nadzornog odbora regionalne tvrtke, nestranački predsjednik parlamenta glavnog grada, kao otac, muž i prijatelj, autor 46 stručnih knjiga, romana, zbirke poezije i knjige političkih eseja. Također kao osoba koja misli da je zapravo najbolja kad uzme u ruke gitaru, zatvori se u vikendicu i na višekanalnom digitalnom studiju snima svoju glazbu. Konačno, kao onaj koji je bio sretan i nesretan, uspješan i neuspješan, koja je pobjeđivao i bivao poražen, koji je dugo tražio način na koji je vrijedno, ugodno i djelotvorno živjeti.
U svim ulogama koje sam igrao uvijek sam se pitao igram li ih dobro. Putujući i živeći na raznim mjestima uspoređivao sam kulture i iskustva, istraživao što nam je zajedničko, u čemu se razlikujemo, što možemo jedni od drugih naučiti. Kao perfekcionist koji stalno proučava i analizira svoje i tuđe ponašanje, mučilo me znam li živjeti kako treba i raditi ono što radim na pravi način. Postoji li uopće pravi način?
Odgovore nisam mogao naći u religijama, iako sam težio duh otvoriti za učenja i poruke u širokom rasponu od istočnjačkog zena i joge do egzistencijalizma, od katoličanstva do protestantske etike, od antičkih mitologija do perzijskih bajki, od pop kulture i punka do raznolikih utopija. Istodobno, nisam mogao pobjeći od činjenice da sam nehotični uzor mnogima, od studenata i poznanika do suradnika i ljudi s ulice, od klijenata i čitatelja mojih knjiga, do susjeda ili slušatelja mojih javnih predavanja. To što su mi, kako je vrijeme prolazilo, sve više vjerovali, stvaralo je pojačani osjećaj odgovornosti.
I eto, nakon godina sumnje konačno sam sebe uvjerio da na tu temu imam što reći. Osim moje djece, knjiga je pisana i za sve koji traže smisao i žele uspjeti.
Kao većina muškaraca i ja sam osoba koja nikad ne želi izaći iz puberteta. Što sam stariji, sve više život vidim kao kreativnu igru. Najbolje u njemu bile su igre s idejama, djecom, odraslima, stvarima, organizacijama, projektima, novcem, glazbom. Igre koje sam zapamtio, na koje sam ponosan i koje bih uvijek želio ponoviti, iako znam da je to nemoguće.
Eto i sada se "igram" u predizbornoj utrci za gradonačelnika Zagreba. Što mislite, hoću li pobijediti?
