Svojedobno sam bio ministar za znanost, tehnologiju i informatiku i član zadnje Vlade pred pad komunizma. Četiri pune godine trajala je borba za uvođenje europskih standarda u hrvatsku znanost.
Imao sam sjajan tim koji su zvali "mladi i bradati". Postigli smo da Hrvatska učetverostruči izdvajanja za istraživačku djelatnost, izgradili smo ili dogradili niz infrastrukturnih objekata od Ekonomskog Fakulteta, FER-a i PMF-a na Horvatovcu do Nacionalne sveučilišne knjižnice. Pokrenuli smo burnu međunarodnu tehnološku suradnju, program znanstvenih novaka (tada zvanih pripravnicima), nabavili superkompjuter i koncipirali ISDN mrežu kao podlogu za nailazeći Internet. Pamtim i crne detalje: etiketirali su me "tehnokratom" (zbog zalaganja za informatizaciju), "ustašom" (zbog borbe da akademik Supek dobije iznimnu mirovinu) i "američkim špijunom" (jer sam kao Fulbrightovac završio MBA na Columbia University u New Yorku, jednoj od najboljih poslovnih škola svijeta). Kad sam nakon demokratskih promjena odlučio ne pripadati nijednoj stranci, vratiti se na Fakultet i odbiti dalji politički angažman, najbolji prijatelji rekli su mi sa smiješkom: Dobrodošao natrag među normalne ljude. Samo se budale bave politikom. Što ti je bilo da gubiš vrijeme na gluposti.
Izdržao sam skoro cijelo desetljeće, ne računam li kratkotrajne izlete među osnivače Hrvatskog Europskog pokreta, Hrvatsko-američkog društva ili Hrvatskog helsinškog odbora, a onda me je Predsjednik Mesić početkom svog prvog mandata pozvao da vodim Radnu skupinu za strategiju informatizacije Hrvatske. U dva i pol mjeseca volonterski smo napravili ambiciozan projekt koji je odjeknuo širom regije, bio korišten kao primjer u Sloveniji, pohvaljen od vlade Finske, prezentiran na skupu britanskog Foreign Officea kao uzor za tranzicijske zemlje. Jedino ga je ignorirala Račanova vlada, strpavši prijedlog u ladicu kao, uostalom, sve inicijative koje su došle od Predsjednika, uz napomenu da im se on ne treba miješati u posao. Razočaran, komentirao sam to s prijateljima, a oni bi rekli: Tako je u politici. Samo budale bave se tim jalovim poslom. Zašto gubiti energiju na gluposti.
Godinu kasnije Vesna Pusić mi je ponudila da budem HNS-ov nezavisni kandidat na gradskim izborima. Ostvaren je uspjeh i ja sam postao prvi volonterski i nestranački Predsjednik Skupštine grada Zagreba. Izdržao sam na tom poslu jedva deset mjeseci, a onda svojevoljno otišao. Sjećam se gorčine zbog nemoći, gađenja zbog ponašanja okoline i osjećaja Don Quijotea koji juriša na vjetrenjače dok ne shvati da je u svojoj borbi ostao usamljen te konačno odluči odustati. Najbolji prijatelji opet su me dočekali sa smiješkom: Dobrodošao natrag među normalne ljude. Znaš da se samo budale bave politikom. Što ti je bilo da opet gubiš vrijeme na gluposti. Duboko razočaran tim iskustvom ženi sam svečano obećao barem pet godina bez političkog angažmana. Toga sam se držao toliko dosljedno da sam u intervjuima, kolumnama, okruglim stolovima i tribinama sudjelovao samo kad se radilo o pitanjima struke i čak triput odbio biti gost Latinice jer su teme mirisale na politiku.
Početkom ove godine većinu ljudi koji me znaju iznenadila je odluka da osnujem Inicijativu nade i zajedno s Josipom Kregarom krenem u zagrebačku izbornu utrku koja je netom završila ulaženjem naše nezavisne liste u Skupštinu s pet gradskih zastupnika. Krenuvši sami "s ulice", bez novca iz proračuna, ratujući sa stranačkim vojskama i medijskom blokadom, oslanjajući se samo na volontere, osvojili smo četvrto mjesto među 28 lista, ostvarivši najbolji rezultat koji je ikad u Zagrebu postigla istinski nezavisna skupina građana. Ne trebam spominjati da su sa svih strana zapljuštala pitanja i komentari: Zašto opet politika? Što ti to treba? Zar misliš da je ovog puta moguće nešto promijeniti?
Nekoliko je razloga zašto mislim da se danas nezavisni intelektualci moraju opet baviti politikom. Prvi je vrlo jednostavan: Politika se bavi nama, a ako pametniji stalno popušta, budale će potpuno zavladati svijetom. Drugi je razlog potreba da ljudi s idejama i stručnim znanjem ne koriste svoje sposobnosti samo za ciničko prigovaranje iz udobne stolice kafića već da sami zasuču rukave. Ne kaže li aforizam da oni koje je po nesreći zapala knjiška pamet nalikuju na jadnike koji se vječno bave svojim mrežama a da nikad njima ne love. Idemo radije zajedno loviti! Treći je razlog što se iz krize koja vlada svuda oko nas možemo puno brže izvući ako nešto poduzmemo, umjesto čekanja da ta kriza sama prođe. Treba probuditi nadu da se može drukčije i bolje, jer glavne poluge za mijenjanje stanja, nažalost, još uvijek se nalaze u rukama politike. I konačno najvažniji razlog: Nema ničega jačeg od ideje čije je vrijeme nastupilo. A ljudima je danas u Hrvatskoj svega dosta i suštinske promjene su samom tom činjenicom postale moguće. Vrijeme je da se na našoj političkoj sceni profilira pokret koji će podobne zamijeniti sposobnima, koji će uvesti moderna znanja, metode i pristupe upravljanju državom i javnim poduzećima, koji će se beskompromisno boriti protiv korupcije, zalagati za efikasno djelovanje pravne države i konačno politiku iz djelatnosti kojoj je cilj pragmatična borba za vlast pretvoriti u vizionarsku djelatnost kojoj je zadatak unaprijediti dobrobit svakog čovjeka, radnika i građanina.
Zato svima koji mi ovih dana govore da sam luckast jer se opet nadam nešto promijeniti svojim političkim angažmanom, spremno odgovaram da onaj koji nikad ne čini lude stvari, nije tako pametan kako o sebi misli.
