Sjedim na Tashkentskom aerodromu i veselim se što nakon osam sati čekanja moj avion konačno slijeće kako bi me odveo u Istanbul.
Kako se zbog toga kašnjenja u Istanbulu neću stići ukrcati na avion za Zagreb istog dana, dobit ću priliku posjetiti Onura i Seherezadu. Kad sam krenuo na put, uspoređivao sam letove sa Kirgistanom i veselio se što letim u pravom smjeru, a ne preko Moskve. Sada bi letio i preko Tokya, samo da što prije stignem doma. Danas mi u svakom slučaju istječe viza, pa se nadam kako ću se dokopati Turske (što mi je kao doma) prije osmog siječnja...
Daewoo i inflacija
Uglavnom, Tashkent je impresivan grad. Izgradili su ga Sovjeti, sredinom 60tih godina prošlog stoljeća nakon velikog potresa u Uzbekistanu. Lokalni kolege mi tvrde da potres i nije bio toliko razoran, koliko su Rusi htjeli pokazati svoju građevinsku silu pa su doveli inženjere iz čitavog SSSRa kako bi napravili grad iz početka. Niti jedna ulica nije manja od tri trake u svakom smjeru, a prosječno se vozite po cestama od četiri ili pet traka. Napravili su odličan posao ali su zaboravili samo jednu stvar – nisu napravili centar grada, tako da zbilja ne postoji niti downtown u američkom smislu, a niti uža gradska jezgra kakve poznajemo u Europi. Druga stvar koju primijetite nakon slijetanja su automobili – 90 posto automobila su Chevrolet/ Daewoo, lokalne proizvodnje. 70 posto automobila su Matiz ili Tico – najpristupačniji lokalnom stanovništvu – cca. 7000 USD. Na uvozne automobile, u startu je porez i carina 100 posto, a želite li malo jači motor onda davanja idu i do 200 posto. Uz prosječnu plaću od 200 USD, naravno, to je nemoguće. Posljednja stvar koja sigurno iznenadi sve strance je inflacija. Cijene su slične našima ali kad platite kavu i pizzu, onda količinu novčanica moraju ubaciti u automatski brojač novaca. Ljudi hodaju sa vrećama para, a dolare uglavnom ne primaju. Druge opcije plaćanja gotovo ne postoje, osim u hotelu. Kartice primaju vrlo rijetko, a i onda samo Visu (koju naravno nemam :) ). Dolari su hard cash, ali dolarima nije moguće platiti. Lokalni stanovnici, kad prime plaću, jure na tržnicu promijeniti novce kod švercera deviza. Zvuči poznato onima što su odrasli u 80tima i ranije.
Ljudi su vrlo gostoljubivi, odnosno, brinu o svojim gostima. S druge strane, ulazak u zemlju je jedno od bolnijih iskustava u smislu prelazaka granice. Prvo čekanje od dva sata na prolaz kroz graničnu kontrolu, a onda dodatnih sat vremena da kontrolu prođe i torba. Ispunjava se carinska deklaracija, vrlo detaljan upitnik, u dva primjerka, na kojemu navodite doslovno sve što ste donijeli u zemlju. Na kraju vas opet pregledaju, na izlasku iz aerodromske zgrade – just in case :)
Mobitele imaju svi, Internet svaki deseti
Poslovno, situacija je donekle očekivana ali uz jedan mali fenomen – ovdje su telekom operateri zadnjih nekoliko godina u pravom ratu cijenama, što omogućuje svakom stanovniku da posjeduje mobilni telefon, mobilni 3G USB stick i da pričaju do iznemoglosti. Dakle, dok je penetracija Interneta na minimalnih 10 posto stanovništva u smislu fiksne mreže, mobilni telefoni su na preko 100 posto. Tri glavna operatera – MTS, UCell i BeeLine su Ruske investicije. Osim njih, posjetio sam i UZINFOCOM, što je vladina agencija za ICT, nešto kao naša eHrvatska. Uz tu razliku, što su oni dobili mandat od vlade izgraditi datacentre i pružati IT usluge ostalim državnim tijelima. Dakle, neki oblik nacionalnog self hosted, private cloud-a. Tamo sam bio u prilici prvi puta izaći iz poznate domene telekom konzaltinga i prebaciti se na government cloud priču.
U poslovnom smislu osjećam kako im slijedi eksplozivni rast, kad se poslože politički preduvjeti. Za sada je stranim kompanijama glavni problem nacionalna valuta, pa svi koji posluju tamo, a rijetke su strane kompanije, imaju posebne mehanizme za izvlačenje novaca, odnosno, konvertiranje domaće valute u dolare. Ipak, bogati su zemnim plinom, imaju 30 milijuna stanovnika i u tom smislu predstavljaju ogroman potencijal za strane investitore. Za sada većina kompanija ima neslužbene predstavnike u Uzbekistanu, čiji je glavni zadatak osluškivati tržište i čekati pravi trenutak za otvaranje lokalnih podružnica. Završio sam svoj angažman u centralnoj Aziji, nakon nekoliko satelitskih tržišta, mislim kako mi je Rusija slijedeća destinacija.
Ipak, prvo ću malo uživati u Hrvatskoj. Kako kažu ljudi, nismo se za ovo borili – nisam išao u školu da bi spavao po aerodromima…
* Fotografije u članku preuzete su s Interneta, te će možda kasnije biti zamjenjene s fotografijama Svena Marušića
