IT i telekom konzultant Sven Marušić poslovno je posjetio Kirgistan i opisao svoja iskustva u putopisu za rep.hr
Kad sam dogovorio posao u Kirgistanu, krenuo sam malo progooglati tu nepoznatu zemlju kako bi vidio što se tamo zbiva i kakvo je makroekonomsko okruženje. Uglavnom, samo su dvije vijesti o Kirgistanu osvanule u Hrvatskim medijima - prva kaže: “Opet je tekla krv ulicama Bishekeka” (Travanj, 2010.), a druga - “Predsjednik Josipović: Ne čudim se da je samo Kirgistan iza nas po brzini oporavka” (Rujan, 2010.). Dakle, nisam došao sa prevelikim očekivanjima ali svejedno, evo nekoliko zanimljivosti i kratki osvrt na ovdašnji poslovni svijet.
Zemlja ima nešto manje od pet milijuna stanovnika, pet planinskih vrhova većih od 7000 metara, 100 nacionalnih manjina (iako su Kirgizi 80 posto populacije), 80 posto ruralnog stanovništva i revoluciju svakih nekoliko godina. Posljednja se dogodila u travnju 2010., tako da je danas na vlasti privremena tehnička vlada dok se čekaju novi izbori. Ponose se svojom otvorenošću i u usporedbi sa ostalim Stanovima tvrde da su najslobodniji i najdemokratskiji od svih susjeda. Prosječna plaća im je 200 USD, isto koliko košta i noć u hotelu. Dakle, dvostruka ekonomija je sasvim jasno prisutna - jedna za strance, a druga za lokalno stanovništvo.
Prvi dojam nakon slijetanja je bio - ovo izgleda kao Kuba sa lošim vremenom. U svakom slučaju, opće sivilo, prljave ulice, trošne kućice uz cestu i autoput bez ijedne oznake na cesti izgledaju još lošije u rano jutro kada tu slijeće avion iz Moskve. Nakon osamostaljenja u investiranje su krenuli prvo Turci, a tek onda Rusija kojoj je trebao nekoliko godina da se ponovno prometne u financijsku silu. Naravno, telekomi, banke i benzinske stanice su jedino interesantni, a sve ostalo je uglavnom ugašeno ili nikad nije ni postojalo. Čak u vrijeme SSSR-a, Kirgistan je bio specijaliziran isključivo za nabavku određene rude, a zauzvrat su dobivali besplatnu energiju iz Rusije.
Šetnja njihovim ulicama je izazovna misija, s obzirom kako su ulice prepune neoznačenih rupa, a pješaci niža vrsta u prometu. Na prometnicama nemaju nikakvih oznaka, nemaju niti pješačkih semafora niti prijelaza. Ne poštuju se pravila, a najsmješniji je što nitko od njih ne čeka na semaforima, već čitavo vrijeme lagano kreću pa dok se upali zeleno, već su na pola raskršća. Snijeg ne čiste, a palo ga je puno. Nisam vidio niti jednu ralicu, pa se na cesti i pločniku stvori jedan debeli sloj ledane kore koja dodatno otežava vožnju i hodanje ali to nikoga ne zabrinjava - ljudi su navikli, a vozači vjerojatno niti ne znaju za bolje uvjete.
Ja sam proveo nekoliko dana u njihovim telekomima. Prva stvar koja pada u oko je da na ulazima u poslovne zgrade telekom kompanija (privatnih i državnih) stoje naoružani stražari u vojnim uniformama. Telekom podaci kažu otprilike ovo: 500 000 fiksnih linija, a 10 000 DSL korisnika, mobilni ARPU 6 USD, a penetracija mobilnih uređaja 100 posto. Čitava zemlja je na vrlo tankom linku prema Internetu preko Kazahstana i Rusije. U takvom okruženju, ja sam im došao pričati o cloud computingu, a na trenutke sam sam sebi bio blesav. Danas svojim korisnicima KyrgyzTelekom nudi DSL brzine 128 kbps. Ipak, njihova je privremena vlada odlučila konsolidirati upravljanje IT infrastrukturom za sva državna tijela, a kao primarne outsourcing partnere vide lokalne telekome. Upravo im je u tijeku tender koji od telekom operatera traži ponude za usluge vođenja konsolidirane državne ICT infrastrukture. Naravno, veliku prednost ima još uvijek državni telekom ali zbog činjenice da se uskoro ponovno ide (nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja) u njegovu privatizaciju, nije sigurno kako će i dobiti ovaj natječaj.
Internet je spor ali zato bezobrazno skup. Ovdje sam prvi put vidio što znači pravi digital divide. Stanovništvu je nedostupan, a Free WiFi je postao glavni marketinški alat za vlasnike kafića i restorana. Međutim, tamo možete vidjeti veliki broj ljudi koji se tiskaju sa svojim laptopima kako bi došli do užasno sporog facebooka.
U svakom slučaju, četiri dana Kirgistana su mi bila sasvim dovoljna. Dok gledam zamrznutu Europu i non stop vijesti o zatvorenim aerodromima u Londonu i Frankfurtu, Moskva radi na -20 sa metar snijega. To mi je glavna utjeha da ću sutra ipak stići doma.
