Pomalo iznenađujuće odjeknula je u informatičkim krugovima objava stožera Civilne zaštite kako su za potrebe prikupljanja informacija otvorili elektroničku adresu na Googleovom gmail.com poslužitelju.
Za neupućene, ovo je bila navedene objava:
Gmail adresa stozerpetrinja@gmail.com je otvorena zbog toga što je pristup putem web maila na @mup.hr izvan domene mup-net mreže ima odgodu i ograničen pristup iz sigurnosnih razloga kada se pristupa uz pomoć satelitskog interneta koji je i postavljen u zapovjedno komunikacijsko vozilo Ravnateljstva civilne zaštite
Kako bi zaprimali potrebe za pomoć obiteljima pogođenih potresom u realnom vremenu bez odgode te žurno djelovali sukladno tome izrađen je korisnički račun na domeni @gmail.com
Tkođer na Gmail se može pristupati s više računala istovremeno, što je bitno jer više ljudi radi na tome.
MUP-ova domena ima zaštitu te mail adrese koje imaju neku reklamu ne prolaze, a ovdje se zaprimaju ponude za pomoć raznih tvrtki.
Molimo građane koji predaju Zahtjev za dodjelu kontejnera da to učine isključivo putem e-pošte stozerpetrinja@gmail.com ili broj 0981818986. Broj mobitela objavljen putem nekih društvenih mreža nije kontakt broj za predaju spomenutih zahtjeva.
Također, apeliramo i pozivamo da se držite uputa koje objavljuje Ravnateljstvo civilne zaštite MUP RH.
Začuđenost, pa i posprdni komentari ispratili su ovu novost, uz neizostavne komentare tehničke naravi.
Osobno, ne bih bio toliko negativan prema ovome što se dogodilo, jer je on ukazao na dvije bitne stvari.
Prva bitna stvar je puka činjenica da je netko negdje odlučio na svoju ruku zaobići državnu birokraciju i hijerarhiju i stvoriti ad-hoc komunikacijski kanal kako bi se posao mogao obaviti.
Mnogim će čitateljima to vjerojatno biti nejasno, posebice ako dolaze iz realnog sektora, gdje se problemi rješavaju na način koji je drugačiji, često suprotan načinu na koji se rješavaju problemi javne uprave: kreativno, a ne slijepim poštivanjem utvrđenih procedura i nepisanih pravila. Govorim iz iskustva: državni će službenici vrlo rijetko izaći izvan okvira procedure, jer time riskiraju po sebe ozbiljne posljedice.
U javnom se sektoru velike odluke ne donose olako, već za to postoje propisane procedure koje trebaju razmotriti i odobriti „više instance”. To je proces koji traje, i koji ne mora nužno završiti odobrenjem – ako u tom procesu zaškripi u bilo kojem trenutku, proces se može značajno usporiti ili odbiti. Zaškripati pritom može mnogo toga: pogrešna procedura, pogrešno ispunjen dokument, nepotpuna dokumentacija, pa i one manje vidljive stvari: zadiranje u nečiji uhodani biznis, osobni animozitet, povrijeđen ego ili tek ljudska zloba – sve to mogu biti remetilački faktori.
Kad se ukažu potrebe koje se ne mogu riješiti sporim službenim procesom, netko stavlja (službeničku) glavu na panj: osoba koja je inicirala otvaranje ove e-mail adrese, bio to lokalni IT djelatnik ili kakav načelnik, pročelnik, organizacijski moćnik. Jednostavno, dogodilo se nešto što je bilo izvan predviđene procedure, a možda nije ni u skladu sa zakonom (jer je poslužitelj e-pošte izvan Republike Hrvatske), svakako nije u skladu s uobičajenom informatičkom praksom u javnoj upravi.
Pritom je to velika pljuska postojećem sustavu i ljudima odgovornim za njega: praktično je bilo potrebno zaobići veliku i skupu državnu IT infrastrukturu kako bi se moglo djelovati.
Ovom je odlukom odgovorna osoba stala ne na jednu, već na više moćnih nogu, ne znajući kako joj se to može u budućnosti osvetiti.
Druga bitna stvar je što je ovaj događaj (ponovo) bacio svjetlo na državni sustav kao trom i nesposoban. Pritom je informatički dio priče naprosto samo uklopljen u opću sliku sustava i prilagođen tako da „ne smeta”.
Pitat ću retorički, jer na to svi znamo odgovor: Koliko je teško osigurati stvarni ili virtualni poslužitelj, otvoriti domenu i prirediti sustav elektroničke pošte tako da može prihvaćati dolazne poruke? Jednako retorički pitat ću koliko treba vremena za prilagodbu već postojećih rješenja baziranih na slobodnom softveru, a koja bi osigurala programsku podršku za potrebe prikupljanja i obrade informacija za pomoć u krizi?
Uostalom – ako smo već mogli koristiti Googleovu uslugu, nismo li mogli angažirati i neke druge, pa i komercijalne sadržaje za organiziranje posla? Trello mi pada na pamet kao brz i jednostavan sustav za ad-hoc organiziranje posla, iako naravno ima i drugih, bogatijih i možda primjerenijih alata. Poanta je da postoje rješenja koja su gotova, jednostavna za implementaciju i jednostavna za učenje. U rukama angažirane i sposobne ekipe ti alati u kratkom vremenu mogu itekako pomoći u organizaciji i olakšati procese. No, oni su posve ispod radara državnih tijela koja su, pak, orjentirana na državnu infrastrukturu, a ona je poput sve druge državne infrastrukture – spora i neučinkovita.
I tu se, rekao bih, krije nervus rerum pojave koja je samo kulminirala otvaranjem elektroničke pošte na Googleovom poslužitelju: država nije u stanju reagirati u kriznim stanjima. Opterećena je bespotrebnim, suvišnim, tromim procedurama, isprepletena je mnogim hijerarhijama što vole uzeti zasluge ali nisu spremne niti mogu obaviti posao, nema jasno definirane procese što činiti u kojoj situaciji, a često i oprečne ili manjkave nadležnosti. Sve su to stvari koje bespotrebno i štetno usporavaju proces pomoći, mute vodu i onemogućuju brzo i efikasno donošenje odluka i međuresornu kooperaciju. Otvaranje gmail računa tek je krik vapijućeg u pustinji.
Ovo nije problem informatike. Ovo je problem organizacije i procesa, potpuno druga priča i nažalost puno teža za riješiti: kao što znamo, uvijek će se naći netko tko će popraviti i software i hardware; vrlo ćemo teško popraviti peopleware.
