Koraci koje država poduzima u informatizaciji su prilično spori, pa sam na današnjem okruglom stolu mogao čuti pomoćnika ministra Darka Parića kako po tko zna koji put govori tome kako će u budućnosti biti povezane državne baze podataka.
Istu priču čuo sam još i prije dolaska Kukuriku koalicije na vlast, a kojom brzinom se ona odvija najbolje pokazuje informacija prema kojoj će se samo jedan propis predlagati do kraja godine. Digitalni šampion Parić je na današnjem stolu tvrdio kako su do sada jako puno toga napravili, što možda i nije netočno, s obzirom da se izvana često ne vidi što se radi i s obzirom da je država prilično spora, pa veliki koraci često zapnu negdje drugo, možda i u dijelu sustava nad kojim pokretač ideje nema ovlasti i kontrolu. Iako se o tome nije govorilo na današnjem HUP-ovom okruglom stolu, navodno je to razlog zbog kojeg ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras još nije ispunio svoje obećanje o promjenama zakona koje bi dozvolile osnivanje tvrtki s imenima na stranim jezicima koji nisu latinski i grčki.
Međutim - ako netko doista ima želju mijenjati stvari na bolje, mislim da je bitno pokazati je već konkretnim i jednostavnim malim potezima. Gradonačelnik New Yorka Rudi Giuliani svojevremeno je počeo čistiti taj grad od kriminala uklanjanjem grafita, a otkad je nekadašnji ministar turizma Niko Bulić osobno izvršio inspekcije čistoće u wc-ima diljem Hrvatske, njihovo vizualno stanje značajno se popravilo. Možda i najbolji primjer o tome kako ne postoji prepreka da male stvari funkcioniraju dao je pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić kad je u jednoj tvornici održao inspirativni govor o tome kako ima teških problema, ali doista ne postoji razlog zbog kojeg sat u tvornici ne bi radio.
Ista ta priča mogla bi se primijeniti i na Hrvatsku. Ministri, njihovi zamjenici i pomoćnici dolaze na pokoji događaj u IT zajednici, ali često s njih odu ubrzo nakon otvaranja i ne ostanu dovoljno dugo kako bi čuli što muči iskusne i buduće poduzetnike i dobili ideje što bi se sve trebalo i moglo popraviti u državi. Ni na društvenim mrežama s ne povezuju s poduzetnicima na na kvalitetan način kako bi vidjeli kad se netko potuži na besmisleni potez neke inspekcije, na poziv na sud zbog neke nebuloze ili na niz drugih problema iz stvarnog života koji bi se mogli riješiti kad bi Ministar došao do nekog inspektora i upitao ga misli li doista da je neko iskrivljeno tumačenje Zakona dobar razlog za kažnjavanje neke uzorne tvrtke dok istovremeno netko drugi nekažnjeno krši zakone na veliko.
Možda se netko neće složiti sa mnom pa će reći kako je navedeni primjer preosjetljiv, jer se ministri ne bi trebali upletati u rad inspekcija, ali postoje i znatno bezazleniji primjeri poput problema s registracijom automobila u procesu proizvodnje koje ima Mate Rimac samo zbog razloga što u Hrvatskoj nitko nikad nije proizvodio automobile, pa nema ni odgovarajućih zakona. Kad bi odgovorni ljudi bili dostupniji i kad bi rješavali takve probleme, bio bi to znak da žele pomoći na razini boljoj od verbalne.
Ako su ministri i njihovi zamjenici prezauzeti da bi pričali s poduzetnicima, ništa im ne stoji na putu da imenuju nekakvu osobu iz ministarstva koja bi to radila u njihovo ime i iznosila im najbitnije i lako rješive probleme čija rješenja bi korak po korak olakšali proizvodnju i potaknuli rast gospodarstva koji - gle čuda - nigdje nije na vidiku. Da su predstavnici vlasti samoinicijativno dočekali i najmanjeg investitora i saslušali s kojim se problemima susreće, možda bi postojali dani u kojima je broj novozaposlenih veći od broja onih koji su ostali bez posla.
Recept za početni uspjeh je jako jednostavan - treba se družiti i na proaktivan način saznati koji problemi muče ljude, analizirati koji od njih su smisleni i brzo rješivi, riješiti ih i pohvaliti se javno kako bi se nečim moglo dobiti i sljedeće izbore. I najduži put počinje malim korakom, a do njega je teško doći cupkanjem u mjestu.
