Zamjenica ministra znanosti obrazovanja i školstva Marija Lugarić jučer je na Twitteru prokomentirala nerad među zaposlenima u ministarstvu i izazvala niz različitih reakcija u medijskom prostoru.
Lugarić je ničim izazvana na Twitteru napisala da joj je pun kufer lijenih svetih krava iz MZOS-a, i na pitanje jedne Twitterašice pojasnila da joj je bizarno da pola svog radnog vremena mora tjerati ljude da rade svoj posao. S obzirom da je Twitter osim među IT-ovcima popularan i među novinarima, nije trebalo dugo čekati da navedeni Tweet postane vijest u svim važnijim medijima.
Twitteraši su uglavnom bili na strani bivše saborske zastupnice, mediji uglavnom neutralni, dok su komentari čitatelja na portalima često išli u negativnom smjeru prigovarajući Lugarić da Tweeta za vrijeme posla.
No pisanje Tweetova iz sljedećih razloga nije isto što i zabušavanje iz sljedećih razloga:
1. Za pisanje Tweeta izgubi se jednako vremena kao i za pisanje jednog sms-a što većina populacije vjerojatno ne smatra strašnim zabušavanjem.
2. Iz ničega nije jasno u kojem je trenutku Lugarić tweetala. Možda je to radila u pauzi, a možda recimo npr. odlazeći s jednog sastanka na drugi, pa to onda i nije gubitak vremena.
3. Twitteraša ima i u privatnom sektoru, čak i onih koji su vlasnici raznih uspješnih projekata i koje se definitivno ne smatra neradnicima. Bi li ljudi i njih optužili da su neradnici jer tweetaju?
Ono što osobno smatram bitnim u cijeloj priči je da je izvrsno konačno imati ljude u Vladi kojima nečiji nerad smeta. Činjenica da se mentalitet (dijela) vladajućih promijenio do te razine da oni žele nešto poduzeti i promijeniti ogroman je korak naprijed s obzirom da je nemoguće sjetiti se kad je netko iz prošle Vlade javno prigovorio zbog toga što se u državnoj službi ne radi koliko bi trebalo ili se žalio da ne može nešto promijeniti iz jednostavnog razloga jer većini nerad nije smetao i zbog toga što ništa nisu ni pokušavali promijeniti.
Provođenje promjena nažalost je teži dio zadatka od same želje za njima, i postoji velika vjerojatnost da Vlada neće uspjeti u tome dijelu, ali sama želja da se nešto promijeni predstavlja nešto što se na ovim prostorima već dugo nije vidjelo. Tko je na barem pet minuta osjetio atmosferu u političkim strankama u kojima se umjesto razgovora o tome što državi i njezinim građanima treba, čuju oni o podjelama zemljišta, mjesta u odborima, i svemu ostalom što se može podijeliti vjerojatno shvaća moju oduševljenost zbog toga što netko dijeli frustracije dok pokušava nešto unaprijediti.
