Često na kraju godine “pucamo” na razne načine – na poslu glava puca od izvješća, rokova, repova, nakon posla trbuh puca od domjenaka, fešti, ručkova …
Slijedi moj način “pucanja” od sreće i spriječavanja “pucanja” svega drugog …
Ekstremne situacije traže ekstremna rješenja
Prije nešto više od godinu dana našao sam se u nimalo nezavidnoj situaciji da po n-ti put dane (i noći) provodim samo radeći, stižući rokove, obveze prema klijentima, još uz to dodatni stres naplate u tad već poprilično galopirajućoj recesiji. Budućnost je izgledala sve crnja i crnja, ne samo zato što su se dani skraćivali.
U takvom stanju gdje nema pozitivnog kretanja, onog poslovnog i onog koje nije sjedenje pred računalom, jedini pomaci koji se vide su samo u trbušnom dijelu. Trbuh postaje sve obimniji kako raste i obim posla i stresa jer tijelo na stresne situacije reagira potrebom gomilanja masnih zaliha – tko zna koliko će mršavih krava u budućnosti prošetati prije nego dođemo do zelenih pašnjaka?
Moj način rješavanja stresa uvijek je bio bijeg iz zatvorenih prostora u prirodu, šumu i planine, u vidu planinarenja preko vikenda. Ti vikend ventili bili su upravo ono što me ostatak tjedna oživilo i motiviralo na poslu. Sad za to nije bilo vremena, imao sam male komadiće na raspolaganju, u blizini ureda i kuće nalazila se šuma i brda i kao prirodan i logički izbor bio je – trčanje.
O trčanju, propovijedanju i srednjem putu
Super mi je kad netko od ljudi koje poznajem totalno sebe pronađe u nekoj “ekstremnoj” aktivnosti tipa alpinizam, trčanje, biciklizam, skijanje … Divno je vidjeti, čuti i upijati taj entuzijazam i žar – dokle god dijelimo istu aktivnost.
Grozno mi je kad taj entuzijazam postane naporan i preuzme kontrolu, ili još gore – postane još samo jedno polje za dokazivanje i sebi i drugima. Od dragih ljudi pretvore se u zombi-propovjednike i često stvore suprotan efekt.
Imao sam svoju zombi-propovjednik fazu i nisam baš presretan ili preponosan zbog toga. Srećom – našao sam svoj srednji put.
Trčanje mi nije još jedno polje u kojem ću tjerati nove radne pobjede i rezultate. Kao i u poslu – uvijek ima netko tko je bolji ili tko je lošiji. Često puta su bolji oni koji su najuporniji i najviše vole to čime se bave. Isto tako – najviše “gušta” dolazi kada nađem suputnika (ili sapatnika) pa na tom putu ne idem sam.
Trčanje mi jest odličan ispušni ventil za stres izazvan poslom. Odličan je indikator pod koliko sam stresa – što više imam potrebu za jačim, žešćim trčanjem – to mi je i stres veći. Riječ je o onom najgorem stresu, kada se posao intenzivira polako i kroz duži period vremena te neprimjetno proguta sve ostalo.
Trčanje mi nije još jedan alat za podizanje produktivnosti koja se mjeri kvantitetom, tj. vremenom provedenim u poslu. Događa se upravo suprotno – motivira me da budem fokusiraniji, da budem kvalitetniji i produktivniji u vremenu koje imam na raspolaganju, jer što bolje (ne nužno i brže) obavim posao – to dugoročno imam više slobodnog vremena.
Trčanje mi indirektno pomaže u poslu – naučio sam bolje reći ne poslovima koji su rupe bez dna, što mi godinama nije uspijevalo.
Moje novo-staro pleme
Nakon početne faze samotnog trčanja, malo-pomalo počelo se okupljati moje novo trkačko pleme, kako su prolazile utrke, trekinzi i zajednički treninzi. Pleme zapravo i nije bilo novo – iznenadilo me koliko kolega iz struke i klijenata se i samo bavi trčanjem različitog intenziteta. Ispada da je velikom broju IT-evaca dobra “terapija”, kao i meni. I njihove priče su slične mojoj, najviše po tome što ponovo imamo žar u očima i toplinu u srcu.
Novi krug ljudi iz novog-starog plemena mi nije doveo i novu rundu poslova i na tome sam iznimno zahvalan i zadovoljan. Trčanje je “ono drugo” što nije posao i sa poslom se ne voli miješati direktno. Dio ljudi sa kojima bih inače ostao samo na klijent-partner odnosu postali su dragi prijatelji, što mi je draže od bilo kakve naplaćene fakture, stiska ruke za obavljeni posao i zadovoljnog smješka.
Uostalo – radimo da bismo živjeli i uživali u tom radu, zar ne? Zato mi u trčanju nije važan krajnji rezultat, vrijeme, pozicija, bodovi – već sam gušt koji proizlazi iz bavljenja omiljenom aktivnošću.
A trčanje kao poklon pod bor?
Idealan. Informacija i literature ima besplatne na webu, ima klubova po cijeloj zemlji koji su aktivni cijelu godinu, zombi-propovjednici trčanja samo čekaju novu žrtvu.
Secesija super dođe jer je ulaganje u početnu opremu nikakvo ili minimalno, a blagodati se uživaju cijelu godinu, godinu za godinom.
Nema ambalaže, nema stresa oko kupovine poklona – dovoljno je samom sebi i darovanoj osobi reći “Ej, ajmo sa družit vani u prirodi, malo protrčat, ispucat stres, ha?”
A tko zna – možda se negdje na trčanju i sretnemo izvan virtualnog svijeta i padne i dodatni poklon – prijateljstvo sa zajedničkim interesom koje nikakav novac ne može platiti.
Živi bili pa trčali!
| Ivan Posinjak završio je informatički menadžment na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Zanat je ispekao u IN2 na projektu aplikacije za vođenje mirovinskih i investicijskih fondova. Tehnička znanja kombinira s komunikacijskim i edukacijskim vještinama. Do sada je obučio više od dvije tisuće osoba različitih nivoa znanja, od osnova rada na računalu, snalaženja u bazama podataka do programiranja poslovnih aplikacija. Zadnjih nekoliko godina budi se, i liježe, s web tehnologijama, a nemirni duh i želja za učenjem dobro mu pristaju i idu vam u prilog jer će kao freelance IT stručnjak svoje znanje vrlo rado i entuzijastično podijeliti s vama! |
