Prosječno hrvatsko kućanstvo u 2009. godini imalo je 6660 kuna prihoda mjesečno, a oko 70 posto kućanstava prihode smatra nedostatnima, rezultati su istraživanja Gfk.
Mjesečni prihodi bili su najviši u Istri s Primorjem (oko 8.260 kuna), te zagrebačkoj regiji (oko 7.630 kuna), a najmanji u Slavoniji (oko 5.360 kuna).
S druge strane, prema subjektivnoj procjeni ispitanih, potrebni prihodi za zadovoljenje osnovnih troškova / potreba obitelji trebali bi iznositi u prosjeku mjesečno oko 8.800 kuna odnosno 11.170 kuna mjesečno za četveročlanu obitelj. Razlika između potrebnih i ostvarenih prihoda iznosi u prosjeku oko - 2.140 kuna.
Stvarno ostvarene prihode:
- veće od potrebnih ima samo oko 10 posto kućanstava ( lani je to bilo 12 posto)
- prihode „točno koliko im treba“ ima oko 15 posto kućanstava (lani 17 posto), a
- ostvarene prihode niže od potrebnih ima oko 71 posto kućanstava (lani 68 posto)
- oko 4 posto ispitanika nije željelo dati odgovor.
Usporedi li se ostvarene i potrebne prihode kod kućanstava koja nemaju dovoljno, dolazi se do podatka da bi u prosjeku njihova potrebna primanja trebala biti čak 68 posto veća od sada ostvarenih.
Osim troškova za stanovanje i hranu, koje imaju svi, najviše su zastupljeni još troškovi za odjeću/obuću i mobilni telefon (ima ih oko 90 posto kućanstava), zatim slijede prometni troškovi te za fiksni telefon ( kod oko 85 posto kućanstava), za medicinske usluge (72 posto kućanstava ima troškove za tu svrhu), kulturu / zabavu (oko 60 posto kućanstava), trajna dobra (50 posto kućanstava), duhan i cigarete (ima ih 47 posto kućanstava), obrazovanje (38 posto kućanstava), štednju (oko 23 posto kućanstava).
Najviša pojedinačna stavka u kućnom budžetu i dalje otpada na hranu i piće – oko 33 posto. Doda li se tome i troškove stanovanja proizlazi da 51 posto svojih prihoda kućanstva troše na zadovoljenje egzistencijalnih potreba.
Usporedba s prethodnom godinom pokazuje da su u 2009. godini najviše porasli troškovi hrane i pića (oko 7 posto), ali i duhan i cigarete (oko 5 posto), te troškovi stambenog kredita (za one koji imaju taj trošak), dok su ukupni troškovi stanovanja, štednje i za trajna dobra ostali podjednaki. Smanjili su se mjesečni izdaci za odjeću / obuću, za kulturu / rekreaciju / zabavu, ali nešto se manje izdalo novca za obrazovanje, medicinske usluge te troškove telefona (fiksni i mobitel). Dok su kućanstva za neke troškove morala povećati izdvajanja, za druge su svjesno smanjivali potrošnju, te je za mnoge standard u zapaženom padu.
